ULTRAMARATON NA MINUS TRI.

2. Prekogranični ultramaraton Apatin - Osijek 50 km. - 18.12.2016.

>>> Rezultati                                        

Edvard Halas

Da li znate kako je trčati 50 kilometara na -3 po sivim, pustim ravnicama Srbije i Hrvatske ? Dobro je i pametno što ne znate, nas par desetina smo odlučili juče da probamo da vi ne biste morali.

Usne osvežavate jezikom dok one svakim korakom pokušavaju da se zalede. Lice vam se koči a vi pokušavate da se izborite sa umom koji šalje signale celom telu da vas ukopa strah jer će se zalediti, stomak i prostata vam govore svakim zamahom noge, ovaj dan ćeš pamtiti do kraja života. U glavi su vam neprekidno misli da šta god da vam se desi, neće bti samo samo za danas, biće zauvek, preozbiljno je.

Kada vas uhvati prva trkačka kriza, hvatate se za gel, a on je postao lepak koji ne želi da izađe iz tube, zamrzao se, ne želite da stanete, morate ga stiskati iz sve snage dok se borite za vazduh u trku. Kada ožednite, a od hladnoće to se i ne dešava (setite se samo da morate piti vode svakih 5 km) - voda je hladna toliko da tera na povraćanje, naravno, ponovo, jer se pije u trku.

Na vašem putu imate zacrtane planove, i svako koga vidite ispred, ili je pored vas, vam je konkurencija, morate uz sve gore navedeno ostati smireni i ne raditi ništa što će vam ugroziti vaš plan. To znači da uz svo to sivilo to vas čini da se osećate još usamljenije.
Svakim kilometrom preovladavajući osećaj postaje da sve što želite je da se na momenat osetite da niste potpuno sami, i da će svemu doći kraj, potrebna vam je bilo kakva toplina.

A onda dođe vaša štafeta, i trči pored vas i odjedanput fokus se menja, shvatate kako se i u najsivljim i najdepresivnijim momentima čuda ipak dešavaju, ako ste dovoljno uporni. Idete zajedno, gazite i sve vam postaje mnogo lakše, iako se noge pune sve više hladnim olovom. Pokušavate da kažete štafeti kako ste ponosni na njega jer trči kao švajcarski sat i radi sve po dogovoru, ali se bojite da ćete izgubiti energiju, ili ureći nešto, prehladno je. Samo u sebi održavate osećaj zadovoljstva koji vam sada postaje gorivo i vaše sigurno mesto, krize su sve žešće, i polako na satu viidite da imate još 20km. Uviđate da stižete ljude polako, otpadaju jedan po jedan kako ste i računali, vaši planovi se obistinjuju. Shvatate da ste sve savršeno isplanirali.

Ostajete sami, i ispred vas je samo još jedna štafeta - hrvatska. On vas pogleda i pita kako ste, kako inače trčite, u tom momentu, popuštate, znate da više niko ne može da vas stigne, potrebna vam je ljudska toplina. Pričate sa njim. Otkrivate da trčite isto u sekund sve, i polumaraton i maraton. On vas bodri da izdržite, ubrzavate jer vas koleno i list noge neverovatno bole a put je sve duži, a distanca sve kraća, želite samo da sve prestane što pre.

Kada prođete kroz cilj, ne možete da shvatite da ste upravo toliko pomerili svoju granicu da više ništa nije isto. Krenuli ste kao jedan čovek, a završili ste kao potpuno neko drugi. Ne možete nikako da se uhvatite u tok misli tog novog čoveka, u isto vreme vas plaši taj čovek ali mu se i divite. Povredio vas je neverovatno, a sve što vam je rekao, nije lagao ni jednu jedinu reč. Znate da je to bila igra poverenja od samog starta. Srce je tu samo da vas iznese da tom čoveku nikad ne prestanete da verujete. Ni kada je najgore.

Ja sam još uvek tamo. Nisam se vratio. Nisam više isti. Nisam više ni sličan.

Svi ljudi koji su juče prešli 50 kilometara za mene su braća do kraja života.

Kada znate da što ste išli sporije sve je bilo proporcionalno teže, ne možete nikoga gledati sa visine, naprotiv, shvatate da ste od svih njih vi možda najveća kukavica jer ste među prvima pobegli.

Spartanci, kažem vam. Pravi. Ljudi od čelika. Nepobedivi. Svi do jednog.

Tako izgleda Ultra Apatin-Osijek.
Eto.