ARPAD ŠARKEZI – ČOVEK KOJI JE PRETRČAO SEDMU DECENIJU ŽIVOTA

Posted on December 9, 2017 by vanja vulin

https://vanjavulin.com/2017/12/09/inspirativni-somborci-arpad-sarkezi-covek-koji-je-pretrcao-sedmu-deceniju-zivota/

Kada sam prvi put upoznala Arpada, bio je to moj prvi dan trčanja sa ekipom Ark So maratona. Kao i uvek, bila je subota i trčalo se 5 kilometara. U znak dobrodošlice, Arpad je pretrčao sve kilometre sa mnom, strpljivo, lagano, mojim tempom. Vreme mi je proletelo a tek sam kasnije shvatila da ovaj čovek trči zarad uživanja, on trči bez imalo napora, lagano i harmonično, usput zabavljajući ostale i tako im pomažući da pretrče zadate dužine. Kako biste i vi bolje upoznali ovog sjajnog trkača i još sjajnijeg čoveka, postavila sam mu nekoliko pitanja:

Zašto je 2017.godina važna za Vas? 

Približava se kraj godine, trkačka sezona je završena i to je period kada se sumiraju rezultati. Zato sam ove godine rešio da stavim na papir ne samo rezultate, već i šta sam do sada uradio u svojoj trkačkoj karijeri. Razloga za ovu moju odluku ima više, ali istakao bih dva ključna: da ove 2017. godine slavim sedmu deceniju života i da sam u svojoj trkačkoj karijeri ispunio desetogodišnji dugoročni cilj, a to je: da od šezdeset prve do sedamdesete godine istrčim bar jedan maraton godišnje.

Kad i kako je počela Vaša trkačka priča? 

Trčanjem sam se počeo baviti od 2003. godine kada sam istrčao nekoliko polumaratona od 21 km i učestovao na kraćim trkama (od 5km, 10 km). Razlog zbog čega sam tako kasno ušao u trkački svet jeste što sam imao premalo informacija iz ove sportske discipline. Novine su uglavnom pisale samo o pobednicima i najboljima, a poznavajući svoje sportske kvalitete nisam mogao videti sebe među ovim vrhunskim sportistima, smatrajući ih kao da su nadljudi, da su sa druge planete.

Prelomna godina za moju trkačku karijeru bila je 2004. godina kada sam prvi put učestvovao u organizaciji somborskog polumaratona, gde sam upoznao Milenka Popića glavnog organizatora i jednog od osnivača somborskog polumaratona, kao i tada najbolje maratonce iz okruženja. Godine 2004.  na somborskom polumaratonu bilo je 59 finišera, nije veliki broj, ali treba istaći da su svi imali rezultate za poštovanje.

Posle nekoliko godina stažiranja na kraćim trkama, 2008. godine sa napunjenih 60 godina života, skupio sam dovoljno snage da istrčim svoj prvi maraton – 42.195 m! Bilo je to u Novom Sadu i po savetima Zdravka Mišovića iz Kule na moje zadovoljstvo maratonska staza je pobeđena. Rezultat je bio mnogo bolji od očekivanog, ali moram priznati to nije bio nimalo lak zadatak.

2008

Arpadov prvi maraton istrčan u 60.godini! 

Da li ste ikada pomišljali da odustanete? 

Nakon ulaska u cilj rekao sam sam sebi: u redu imaš istrčan maraton, možeš da se hvališ da si maratonac, ali hvala … maraton nikad više! Dan posle prvog maratona, kada su bolovi u mišićima nestali, a telo se odmorilo, počeo sam malo drugačije razmišljati: pa… i nije bilo tako strašno, mogao bi još koji put Arpade. S obzirom na to da postignuto vreme u Novom Sadu i nije neki rezultat za hvalisanje, rodila se ideja tj. desetogodišnji cilj: da ako me zdravlje posluži, svake godine istrčim bar jedan maraton do svoje sedamdesete godine života. Tako sam ideju o odustajanju pretvorio u ideju o uspevanju u zadatom cilju.

Kad podvučete crtu, šta je ispod nje? 

Za deset godina istrčao sam jedanaest maratona. Devet puta sam trčao maraton u Novom Sadu, jedan u Budimpešti, i jedan prilikom ultramaratona Sombor – Baja.

U ovom periodu osim pomenutih maratona uspešno sam istrčao i ultramaratonsku trku Osijek-Apatin od 52 km za šest sati i tri minuta, kao  i 88 polumaratona od 21 km, najviše od svih mojih dragih kolega Somboraca.

2017

11.maraton na pragu 8.decenije života

Kako  i zašto je nastala internet adresa www.somaraton.org.rs

Pošto sam zavoleo trčanje na duge staze, rodila se ideja da bi bilo dobro da napravim internet prezentaciju za polumaratonce/maratonce kako bi se ova sportska disciplina još više prezentovala novim potencijalnim trkačima, koji ne mogu imati vrhunske rezultate, ali žele da uživaju u trčanju, kao i ja. Stoga sam na web stranici stavio fokus na objavi rezultata sa foto i video prilozima, kao i najavi predstojećih trka. Posebno sam pazio, kao i dan-danas, da rezultati budu kompletni i tačni, a da na fotografijama budu viđeni, ne samo pobednici trke, nego i svi drugi učesnici na trci.

Da bih dodatno motivisao trkače napravio sam Rang liste za maratonce i  polumaratonce, i u muškoj i u ženskoj konkurenciji, u nameri da rezultati privuku što veći broj zaljubljenika u trčanje. Pokazalo se da je Rang lista bila pun pogodak, jer se broj trkača povećavao iz godine u godinu.

Tako je i nastao internet portal www.somaraton.org.rs gde su mnogi trkači kao i trkači/početnici dobijali sve osnovne informacije o trčanju u našoj okolini, objave rezultata i prelepe slike sa svojih maratona.

Kako je nastao sam klub Ark So maraton? 

Godine 2010. osniva se Atletsko rekreativni klub „Somaraton“ Sombor gde svake godine raste broj novih članova – ljubitelja trčanja, a trenutno klub ima 150 članova. Razvojem društvenih mreža i redovnim vođenjem somborskog sajta primećeno je da se sve više naših sugrađana prijavljuje i učestvuje na raznim trkama, polumaratonima i maratonima širom naše zemlje.

Iz godine u godinu upoznajem sve više trkača-maratonaca ali te 2008. godine morao sam probati i reći sebi kako možeš da se družiš sa maratoncima ako sam nisi istrčao nijedan??? I eto samo sam se prepustio i uživao u svakom pređenom km i ispunio desetogodišnji cilj – 11 istrčanih maratona.

Imate li neku poruku za čitaoce? 

Ovim putem pozivam sve mlade da se uključe u sport, da ne čekaju lepše vreme nego samo da obuju patike i krenu na „svoju stazu“, prema svom klubu u susret novim ciljevima i izazovima, za dobro zdravlje, a telo i um će im sigurno zahvaliti na tome.

24796730_950829018399220_985512257428127757_n.jpg


KARLO HUBAI, BICIKLISTA KOJI POMERA GRANICE SPORTOM PROTIV DIJABETESA 

Tamara Stojković

Tekst objavljen u "Somborskim novinama" 23.02.2018.

   

Ovaj rođeni biciklista i avanturista 2012. godine postao je prvi čovek iz Srbije sa dijabetesom, koji je u Sloveniji završio dupli ajronmen Somborac Karlo Hubai (35), iako ima šećernu bolest, uspešan je sportista. Dijabetes tipa jedan ustanovljen mu je kada je kao sedamnaestogodišnjak bio na sistematskom pregledu, ali ga to ni u jednom momentu nije omelo u bavljenju sportom. Karlo svakodnevno vozi bicikl ili trči, voli ekstremne ultramaratone, biciklističke i trijatlonske, kao i brevete. Trenira u okolini Sombora, minimalna dužina treninga mu je 60 kilometara, a vikendom trenira vozeći 150 do 200 kilometara. Kada je loše vreme i pada sneg, vežba kod kuće vozeći trenažer.

Godišnje pređe biciklom više od 10.000 kilometara, a pretrči više od 2.000 kilometara. Ovaj rođeni biciklista i avanturista 2012. godine postao je prvi čovek iz Srbije sa dijabetesom, koji je u Sloveniji završio dupli ajronmen. Karlo je stalno podizao lestvicu svojih mogućnosti i nije želeo da mu činjenica što je osoba sa dijabetesom zasmeta da učini neke stvarno velike poduhvate, kao što su učešća na ajronmen takmičenjima. Prvi ajronmen, koji podrazumeva 3,8 km plivanja, 180 km vožnje biciklom i 42,2 km trčanja - sve to bez prekida, završio je 2010. godine u mađarskom gradu Nađštadu. Naredne godine ponovio je učešće kao član štafete sastavljene od osoba sa dijabetesom, a potom je tri godine za redom učestvovao na duplom ajronmenu u Bakovcima u Sloveniji. Dva dupla ajronmena (7,6 km plivanja, 360 km vožnje biciklom i 84.4 km trčanja), je uspešno završio, a treći put (2014) je zbog povrede nažalost morao odustati na biciklizmu. - Cilj ovog sporta nije pobediti nego završiti trku, jer više od polovine takmičara odustane pre samog kraja. Za dijabetes je ova disciplina veoma korisna, jer je svaki njen deo umerenog intenziteta, što je dobro kada je u pitanju regulacija nivoa šećera.

To što imam dijabetes znači da mnogo više moram da vodim računa o svemu, a to pomalo menja i način života. Pre treninga moram da merim šećer, pazim šta ću da pojedem, moram sa sobom na trening da nosim hranu i vodu. Koliko je to otežavajuća okolnost, toliko i motiviše - kazao je Karlo Hubai, inače član Biciklističkog kluba „Bike 2000“ i ARK „Somaraton“. Najduža trka na kojoj je učestvovao je biciklistička trka oko Slovenije (1.230 km) i trka oko Hrvatske (više od 1.400 km), na koju planira da ide i ove godine 18. juna. Limit za završetak ove trke je 110 sati (četiri i po dana), sa usputnim kratkim pauzama za odmor. - Voleo bih da uradim i tripl ajronmen. On se svake godine održava u drugoj državi, pa kad bude negde blizu nadam se da ću biti spreman i završiti ga - kazao je Karlo Hubai. 


MLADIĆ KOJI NIKAD NE ODUSTAJE – STOTA TRKA LAZE RIŠARA

       Milan Stepanović

Somborski maratonac LAZAR RIŠAR istrčao je u subotu, 15. juna, u Kuli, svoju STOTU veliku trku. Čuvena je već priča kako je ovaj izrazito siromašan mladić, pre osam godina, zabunom istrčao svoj prvi polumaraton u Somboru. Naime, nije skrenuo sa trkačima kratke gradske rute, već je slučajno nastavio da trči sa maratoncima, u starim farmerkama i majici, te u još starijim pokidanim cipelama, bez zaustavljanja radi osveženja jer je mislio da sokovi, koje usput dobijaju trkači, treba da se plate, a on, naravno, nije imao ni prebijene pare. I stigao je na cilj. Trčanje je, nakon ove već poznate epizode iz Lazinog života, postala najveća preokupacija i životna strast dečka koga život nije mazio.

Ostavši bez majke u najranijem detinjstvu, Lazar je retko kad bio sit, zimi je spavao i po šupama na groblju, a leti po gradskim klupama, ali je neprestano trčao. Pre nešto više od tri godine, zahvaljujući prilogu na društvenoj mreži Fejsbuk, kao i pojavljivanju u poznatoj emisiji „Život priča“ Tatjane Vojtehovski, Laza Rišar je, prilozima brojnih darodavaca, kupio garsonjeru u Somboru, koju su mu dobri ljudi i prijatelji skromno, ali lepo opremeli.

Lazar je danas, sa 25 godina, jedan od najboljih, najistrajnijih i najbržih somborskih maratonaca. Mada suštinski nepismen i sa kasno završenom specijalnom školom, on ima izraženu inteligenciju (posebno tehničko-logičku), razvijenu prijemčivost za sticanje novih znanja, zavidnu i skoro čudesnu veštinu socijalne komunikacije, i urođenu snalažljivost deteta odraslog na ulici. Njegove priče o veri, u kojoj je našao duhovno utočište, često naježe ili zasuze i najobrazovanije koji ga slušaju. Lazar nema stalno zaposlenje i radi najteže fizičke poslove da bi preživeo (ne odbija ni jedan ponuđen posao, ne cenjka se i kaže – koliko mi ponude, prihvatim), ali on danas ima svoj stančić, ima svoj sportski klub (ARK „Somaraton“) za koji trči, i ima svoje prijatelje maratonce, koji su mu postali zamena za porodicu. Pre svih, jedan od najstarijih somborskih maratonaca Arpad Šarkezi, koji je Lazin sportski mentor, a zapravo kao drugi otac, i Tijana Odobašić, somborska maratonka, koja mu je kao najrođenija sestra. Oni se najviše trude i staraju za Lazara, što nije uvek jednostavno jer mladi somborski sportista ume povremeno da iskoči iz ustaljenih životnih normi (posledice odrastanja na ulici ovog, u osnovi kulturnog i istinski dobrog momka, zauvek će se osetiti).   

Za ovih osam godina Lazar je istrčao 100 velikih trka, o čemu svedoči impozantna kolekcija medalja, pehara i diploma u njegovoj garsonjeri. Besprizoran dečak sa somborskih sokaka trčeći maratone stigao je do Pariza i Verone, a trčao je i u Beogradu, Novom Sadu, Osijeku, Baji, Somboru, Subotici, Zrenjaninu, Bečeju, Kanjiži, Apatinu, Odžacima, Kuli, Bačkoj Topoli, Bačkoj Palanci, Petrovcu na Mlavi, na Ostrogu i u drugim mestima. Čeka ga poziv naših sunarodnika da trči i na nekoliko maratona u SAD. Lazar je tokom prethodnih osam godina pretrčao pet ultramaratona (50 km i više), devet maratona (42 km), 52 polumaratona (21 km) i 33 trke (od 6 do 19 km). I nikad, ni jednom, nije odustao! Svaku trku koju je započeo, Lazar je i dovršio, pa i onaj ultramaraton (preko 50 km) u kome je mladi Somborac, uprkos žestokom bolu u kolenu, stisnuo zube i još jednom stigao na cilj. I nema dana, bilo da je najveća žega ili ciča zima, da Lazar ne istrči svoj dnevni trening u dužini od 10 do 20 kilometara. Kad upitate tog mršavog i večito nasmejanog mladića, koji i danas uglavnom jede jednom dnevno (a najčešće burek), otkud mu snaga da istraje i istrči svaku trku do kraja, uprkos napornim fizičkim poslovima i siromašnoj ishrani, dobićete jednostavan odgovor – Bog mi pomogne! Vera je u Lazara često jača i od gladi, i od bola, i od očekivanja njegove okoline, a ponekad i od same prirode i logike.

Pre neki dan beskrajno istrajan somborski sportista dobio je u svom stančiću, kao poklon za stotu trku, zahvaljujući razumevanju i podršcisomborskog internet-provajdera „SoWireless“, koji već 15 godina posluje u ovom regionu, besplatnu i stalnu internet vezu putem najsavremenijih optičkih vlakana. Sad Lazar, konačno, može češće da posećuje i sređuje svoj profil na fejsbuku (na smart-telefonu se snalazi odlično), da zove prijatelje pomoću vibera ili da razmenjuje s njima poruke – doduše prepune simbola i slika jer Lazar slova ne ume da složi. Ali skoro sve drugo, verujte, ume, i to bolje od većine.