Beton ili asfalt je najtvrđa i najbrža podloga za trčanje, ali …
Elvir Rakipović 17.05.2019.
Šteta što prestaju kiše pa ću rjeđe imati priliku za ovakve ugodne treninge.
Ekipa koja je povezana samnom na Garminu može vidjeti da većinu svojih treninga trčim poljima uz Osječku obilaznicu ili poljima oko Tenja. A volim trčati i nasipom prema Kopačevu. Zašto trčim na takvom terenu? Do sada sam operirao obje ahilove tetive. Nisu pukle, ali su dugo bile upaljene i to je prešlo u kronično stanje koje nije išlo na bolje ni nakon dužeg mirovanja kao ni nakon raznih terapija. Da bi mogao nastaviti trčati bez bolova, operacije su na kraju bile rješenje. Prvu na lijevoj nozi imao sam u studenom 2000. godine, te mi je 2001. godina bila najuspješnija. Te sam godine istrčao svoj najbrži polumaraton za 1 h i 16 min, te maraton za 2h i 50 min. Desnu ahilovu operirao sam u listopadu 2006. godine. Sad sam provjerio i nakon te druge operacije do danas pretrčao sam točno 50.655,5 km. Mislim da je tim problemima glavni uzrok bio asfalt kao i moja krupna građa, odnosno rekreativni sam trkač sa cca 85 kg. Beton ili asfalt je najtvrđa i najbrža podloga za trčanje, ali isto tako po mom mišljenju i jedna od najpogodnijih za ozljede. To ne znači da ne treba trčati po takvoj podlozi, ali bi bilo poželjno da se ne odrade svi treninzi po asfaltu. I tenisice tu imaju veliku ulogu. Prvo trebaju odgovarati našem tipu stopala. Sami moramo znati imamo li pronaciju ili supinaciju stopala i prema tome kupiti model koji je za taj tip stopala. Zatim što smo teži i što je veća udaljenost koju trčimo treba nam tenisica sa debljom petom kako bi se smanjio napor ahilove tetive. Određeni modeli tenisica napravljeni su za trkače do 70 kg ili do 80 kg, a neko može imati 100 i više kg. Takve osobe posebno moraju obratiti pažnju kod kupnje tenisica. Mislim da sam jedino kod jednog asics modela vidio da je preporuka za trkače od 95 kg. Takve su tenisice glomaznije i teže od uobičajenih jer im je pretpostavljam glavna funkcija da nas što bolje zaštite od mogućih ozljeda.
Kad trčim poljima oko Tenja onda sam prva 2,5 km na asfaltu jer je to udaljenost od moje kuće do tih polja, a kad trčim uz obilaznicu onda su mi prva 4 km po asfaltu. Tenisice u kojima trčim po tim poljima više nisu za nositi nigdje osim na takve treninge. Sve je puno prašine, a kad je mokro onda blata. Podloga je mekana, ali nije ravna. Ako niste navikli trčati po takvom terenu vrlo brzo bi moglo doći do distorzije (uganuća) stopala, ali ja sam se već navikao na to. To nije ni brza podloga, ali ni to me ne brine. Jednostavno se opustim i trčim, često iz trave izlete fazani ili istrče zečevi. Kad je ugodno vrijeme napravim si ja i pauzu pa sjednem usred polja i slušam ptičice sa obližnjih stabala. Ovisno o godišnjem dobu znam pojesti koji orah ili još bolje nekoliko višanja sa stabla koje je uz put kojim trčim.
Prošle sam godine „Noćni maraton u Novom Sadu“ istrčao u prosječnom tempu od 5:11 min/km, a da tijekom te godine nisam imao ni jedan trening od 15 km u tom tempu. Svi su mi treninzi bili dosta sporiji. Prije nepuna dva tjedna maraton u Skopju istrčao sam u prosječnom tempu od 5:26 min/km, a rijetko da sam imao tu brzinu u treninzima do 20 km. Siguran sam da se odgovor može naći u ovakvim mojim treninzima po težoj i sporijoj podlozi. Ovo ni u kojem slučaju nije preporuka da i ostali treniraju na ovaj način. Onaj ko trenira za rezultat zna kako se to radi i kakva je dinamika i raznovrsnost treninga. Dok meni natjecanje ne znači ništa osim svoje trenutne provjere, te na ovakvim treninzima gotovo da ne gledam na sat i nimalo me ne opterećuje kojom brzinom trčim. Meni je u tim trenucima važno da se opustim, oslobodim stresa i bolje osjećam. Te često prijateljima znam reći kako sam se odmorio trčeći 2 – 3 sata.
