CILJ NIJE LINIJA, CILJ JE OSEĆAJ

13. NOVEMBER 2016, DEVOJKA SA OSMEHOM

Tekst: Dejana Butorac

Kako je bilo istrčati maraton sa 22 godine? Bilo je bolno, ali sjajno…

Posle nepunih godinu dana od kako sam ušla u trkački svet, u taj začarani krug iz kojeg prosto nema izlaza, odlučila sam da se upustim u avanturu dugu 42,195 km i da istrčim svoj prvi maraton.

Istrčala sam dosta trka za 8 meseci (u periodu mart-novembar), i to 19 trka. Istrčala sam planinske trke i do 35 km, bila sam na stazi i po više od 5 sati, pa sam mislila da mi maraton neće predstavljati veliki problem. Mislila sam da sam spremna, a možda ipak nisam bila… Ali imala sam neizmernu želju i volju da to uradim.

U Beogradu, na Adi Ciganliji, 13.11.2016. održavao se 5. maraton i trka podrške osobama sa dijabetesom – “Plavi krug oko Ade”. Odlučila sam da se prijavim za maraton i da budem deo ekipe koja podiže svest o zdravlju, sportu i zdravom načinu života. Na neki način, velik izazov je bio i prijaviti se samo, jer se vodim onim – kada se prijaviš, više nema nazad.

“Kada oklevaš – raste strah, kada se usudiš – raste hrabrost”

Dan pred trku bila sam poprilično nervozna. Brojne poruke podrške i saveta od prijatelja. U stomaku haos, a glava kao bubanj.

Uprkos hladnoći (temperaturi od svega 3 stepena, sa subjektivnim osećajem u minusu) i jakom vetru, trku je startovalo 172 maratonca. Iako je među njima bilo dosta mojih prijatelja, ja sam se osećala prilično izgubljeno, kao da ne znam u šta se upuštam, a i uzbuđeno.

Imala sam dogovor sa prijateljem iz Beograda, Draganom Ćirićem (Zekom) da idemo zajedno, i da ne bi njega, ko zna šta bi bilo. Krenuli smo lagano, Zeka je diktirao tempo koji mi je sasvim odgovarao i koji je bio dovoljan da se brzo ugrejemo i zaboravimo koliko je ustvari niska temperatura. Trčali smo oko Ade, u krugu od 7,7 km i tako 5 i po krugova.

Zeka i Smajli pred start trke.

Odmah u prvom krugu presekao me je oštar bol u tetivi iza kolena desne noge i odmah sam pomislila kako ću očigledno na trci imati problem sa tim, ali samo sam nastavila da trčim kao da se ništa nije desilo.

U džepovima od šuškavca imala sam gelove, magnezijum direkt, C vitamin, maramice i labelo. Ni sama nisam znala gde sam tačno šta stavila. Energetski gel, koji inače ne volim jer je toliko sladak da mi dođe pola litre vode posle njega da popijem, uzela sam na 16-om kilometru. Toliko sam već sva bila utrnula, da sam izgleda izgubila i čulo ukusa, jer gel nisam ni osetila i popila sam svega dva gutljaja vode.

Zeka je bio prilično duhovit, a ni inspiracije za sastavljanje raznih rima, nije mu manjkalo. Trebalo bi ovo da budu odlike svakog pejsera, pogotovo kada je potrebno animirati nekog ko vodi borbu sa prvim maratonom.

Idemo na jedan, dvaa, triii – skok!

Prolaz na polumaratonu (21 km) bio nam je 2h i 10 minuta (ako se dobro sećam šta mi je Zeka rekao). Tada me je prvi put uhvatila panika, pri pomisli da smo tek na pola puta i da treba još toliko da istrčim! Psiha je čudo.

Na 25-om kilometru, opet onaj isti bol, samo znatno jači. Rekla sam Zeki da osetim taj bol, ali nismo se baš najbolje razumeli oko toga šta me boli, pa je on hteo nekim njegovim 尸田暘敕木月戈 potezom da mi pomogne. No ništa od toga, jer je Zekin 尸田暘敕木月戈 potez rešenje za neki drugi bol.

Nastavili smo da trčimo, a bol je odlučio da me prati. Počinjem da paničim, da se nerviram, da se preznojavam od nervoze. Razmišljam kako nije još ni 30-i km, a bol je sve jači i učestaliji. Mislila sam da ću se ugušiti od panike, srce je počelo da mi se steže, a oči pune suza… Zeka je verovatno primetio svu tu moju paniku, ali nije dozvolio da ga to ometa, nastavio je sa šalama i bodrio me.

U jednom momentu tišina, i Zeka se ućutao, a ja ne znam šta ću sama sa sobom, kad će on odjednom “Nemoj misliti da ja ne mogu da pričam, nego, znam kroz šta prolaziš, pa te puštam da se izboriš sa tim u glavi.”

Pitala sam Zeku par puta na kojem smo kilometru, ali evo, apsolutno se ne sećam koji je kilometar bio, čini mi se 30.- 31. km… Stala sam i masirala malo noge sa očima punim suza i puknutim srcem, i rekla sam mu da ću početi da plačem, a on će na to “Neka, plači. Vrišti ako treba. Biće ti lakše.”… A ja, kao kišna godina, suza suzu stiže. I smejem se i plačem. Pričam malo sa njim, malo sama sa sobom, kukam, psujem.

Govorim Zeki da moram staviti slušalice, misleći da će mi muzika skrenuti misli, da bar na trenutak ne mislim na bol koji osećam i da nastavim da trčim. Znak da je to bilo neuspešno jeste taj da ja apsolutno nemam pojma ni koje su pesme išle u plejeru. Slušam muziku a ne čujem je, stiskam šake a ne osetim ih. Hmmm, “A walking death”?

Stajali smo na svakih 50-100 metara. Plačući sam mu govorila “Zašto me ovo boli?! Ne želim da me boli! Hoću da trčim, a ne mogu…”.

Još samo jedan krug, samo 7,7 km

Posle 4h i 15 minuta tabananja, ja sam bila smrznuta, uplakana i mislila sam da mi se svaka kost u mom telu ispomerala. Ali to još nije bio kraj… Ulazili smo u poslednji krug… Od svojih misli jedva čujem kako neko govori “Ajmo Deki, još malo!”… Ja klimam glavom, a u sebi se pitam “Šta sam to sebi uradila sa 22 godine? A lepo su mi rekli da sam još mlada i da imam vremena za maraton!”… “Da li je ovo pokušaj samoubistva?”…

Ali šta je drugo preostajalo tada… Možeš da odustaneš ili da sledeći put prođeš tuda i budeš maratonac. I onda, kada bolje razmisliš, shvatiš da postoji samo jedna opcija, a to je da posle tog poslednjeg kruga, posle 1h i 15 minuta “utrčiš” u cilj i postaneš maratonac.

A onda opet suze, radosnice, pretpostavljam! Pa tako sva izbezumljena i razdražljiva razmišljam da ustvari ništa nije bilo onako kako sam zamislila… Pa se pitam kako ću reći da sam “istrčala maraton”, kada sam jedan dobar deo plačući prešetala…

Ali zar je to uopšte bitno? Jer ja se nisam ništa manje trudila od onih koji nisu stali nijednom ili od onih koji su stali jednom ili dva puta… Jer ja, koja sam trku završila za 5h 31 minut i 14 sekundi, dala sam sve od sebe, kao i oni koji su je završili za 3h, 3 i po h, 4h ili 4 i po h, u skladu sa svojim tadašnjim mogućnostima i pod nepredviđenim okolnostima… Jer sam ja tamo tabanala svojim nogama u krug, i vodila svoju bitku, kao i svi ostali…

Bilo kako bilo, ja sam svoju bitku dobila i svoj cilj ostvarila.

Ne mogu a da ne spomenem da mi je motivacija u poslednjih 100 metara bila to što mi je drug, koji je stajao sa strane, rekao da ću dobiti bedž njihovog skyrunning kluba “Jagnjeća Brigada” ako potrčim do kraja! Heeej, bedž!

Četvrta maratonka grada Sombora i kluba Ark Somaraton. Doduše, najsporija, ali i najmlađa.

Bila sam u 172 maratonca koji su startovali, a na kraju u 150 maratonaca koji su zavrsili trku.

Kako je bilo istrčati maraton sa 22 godine? Bilo je bolno, ali sjajno… Jer kako kažu “Bol je trenutna, a pobeda nad samim sobom je večna”