SOMBORSKI 35. POLUMARATON - JOŠ JEDNA MARATONSKA PRIČA O LETAČIMA U PATIKAMA....

Snežana Jovicki

Kada sam istrčala prošle godine trku, dok me je oblivao znoj, negde na desetom kilometru, tiho sam se zaklinjala u sebi, kao po ko zna koji put, da neću više praviti ovakve gluposti, da po vrućini, vikendom, treba da sedim kući i odmaram se ili promenim hobi.

To je samo lažno zaklinjanje mnogih trkača- amatera u trenucima slabosti i iskušenja. Instinktivno sam pritisla prijavu i prijavila se za novu Somborsku avanturu.

Dolazak je bio još slađi jer sam osvojila startninu stihovima osmišljene pesme.

Ne, nikako se ne udvaram jednom gradu, potpuno me je osvojio. Ne mislim na grad, to su zgrade, kuće, trgovi, hladni stubovi... mislim na gradsko srce Somborčana koje toplo i iskreno kuca za sve pridošlice, goste, preletače.

Uvek su me ljubazno obaveštavali o prevozu, trudili se da mi obezbede dolazak. Ovog puta priključila sam se grupi trčanje.rs i zaista mi je bilo jako prijatno.

Ukućani su me bodrili ali i prevrtali očima pri saznanju da ću na plus trideset da se mlatim po ulicama. Ipak, različitosti se prihvataju, ja razumem njegovo pecanje, on moje trčanje i tu se negde, pri spajanju neba i zemlje i mi nalazimo.

Krenuh u ciik zore, mada kod nas nema petlova i krava, nažalost, već brundavih automobila.

Sportski duh društva iz autobusa me je opet potpuno razoružao. Jednostavni, prijatni, normalni, komunikativni i nadasve zanimljivi zaluđenici za trčanje iz različitih profila- profesori, inženjeri....

Osećala sam se kao maturantkinja na školskoj ekskurziji, ali u veteranskoj fazi života. Teme razgovora naravno, trening, patike, ishrana. Posmatram svoju nešto mlađu koleginicu, profesorku engleskog jezika kako vedra i nasmejana priča o svojim trkačkim uspesima i zaista joj se od srca divim. Nekako stalno po rezultatima kaskam za svojom generacijom, ali s obzirom da se potpuno samostalno pripremam, bez profesionalne pomoći, mogu sve do sada smatrati svojim uspehom.

Trudim se da kroz razgovor, na brzinu, ukradem neki dobar savet koji će mi pomoći da se bar malo približim ovim trkačkim zvezdama u senci pravih trkača profesionalaca.

Priznajem da su me osvojili svojim šarmom i neposrednošću. Mislim da takav vedar duh i životni optimizam imaju samo ljudi koji se iskreno i od srca bave sportom. Oni jednostavno normalnije razmišljaju od ostalih. Nema tu sujete, snobovskog ponašanja ili bala pod maskama. Sportisti su jednostavni, opušteni i krajnje nonšalantni.

Kada kažem sportisti, ne mislim na profesionalce, ali šta su i ko su danas profesionalci, ako jedna profesorka engleskog jezika, trči maraton dva sata i sitnih jedanaest minuta, ako se amateri tako strahovito približavaju profesionalnim rezultatima.

Nekad me malo rastuži što sam pužić i posle šest godina trčanja, ali shvatim da mi je potrebno još samo malo upornosti, znoja, dodatnog bola, volje i strahovite organizacije da im se približim, makar malo.

Onda iz razgovora kradem savete o ishrani, treningu i shvatam da je profi trening ipak nešto drugo.

Nemam mogućnosti da se profesionalno treniram jer to malo više košta, ali bar mogu ovako na papir da bacim utiske i ovekovečim kapljice znoja, žuljeve, pređene kilometre.

Verujem da će se moje kolege trkači slatko nasmejati dok budu čitali ove dnevnike maratona koji se ređaju bez reda, nonšalantno, prirodno... otprilike onako kako ja osećam, mirišem, dotičem i vidim svet oko sebe.

Vozač autobusa-mini busa je opušten, prijatan, muzika moga vremena, vraća me u disko-hitove osamdesetih. MOžda su telepatski snimili moje želje i ostvarili ih. Imam mesta da opružim noge koje će preći ko zna koji kilometar za ovih šest godina maratonskog staža.

Posmatram svoje noge i ne deluju mi kao noge snažnih trkača. Žene su retko zadovoljne učinkom vežbi, ali moje ambicije idu u drugom pravcu, da poletim, pokrenem sebe iznutra, postanem jača u svakom pogledu, spoljašnji izgled sa ovim letačkim idejama nema nikakve veze.

Grickamo sendviče, opuštamo se, ćaskamo. Ja sam čak bila možda previše brbljiva, ali poneo me duh pojedinih trkačica i lepo smo trošili sate približavajući se odredištu.

Ravno mi je sve.. šalili se na račun ravnice, gde nema nigde prostora za trejl trčanje brda, kakav hendikep.

Šalimo se mi na račun lala i sosa, ali rado dođemo da nas ugoste.

Kolege sportisti vade projice, sendviče, razne trkačke specijalitete i napitke koji će učiniti čudo i pokrenuti energiju iz svake žilice, molekula, kapi krvi i mišića. Sve je usmereno na dobar rezultat i imam utisak da sam u elitnoj jedinici neke etiopljanske grupe trkača, usmerene da osvoji olimpijadu.

Posmatram žene i pronalazim zaključak da napredujemo, sve se više približavamo muškarcima u trkačkom sportu i u brojnosti, ali boga mi i u rezultatima. Pronalazim jednu pravilnost, unificiranost u tipu trkačica... zapazila sam da su najbolje trkačice sportistkinje sitne i male žene, možda prema stihovima one pesme, mala žena od velike slađa , mala žena u srce pogađa.

Matea je krajnje šarmantna i simpatična devojka. Nasmejana, vedrog lica, širokog blistavog osmeha i pre svega, devojka zdravih navika i razmišljanja. Da, zapazila sam da su dobre trkačice uglavnom niže žene, bar ovde kod nas... takvih je najviše.

Možda takve žene imaju potrebu da svoju visinu dodatno opravdaju viškom energije, po teoriji da se u malim bočicama servira otrov i koncentriše ogromna količina energije.

Naravno, vitkim i lakim ženama sitne konstitucije i lakih kostiju, mnogo je lakše da lete po asfaltu.

Nisam ni jednog trenutka osetila da sam stranac, uljez, padobranac u ovoj grupi, osetila sam se potpuno prihvaćeno i normalno, jako mi je prijalo društvo.

Muški deo ekipe je prirodno i kulturno komunicirao sa devojkama, bez balkanskog prostakluka i primitivizma kojim smo svuda okruženi. Sportisti su jednostavno, bolji ljudi i neka me neko u toj teoriji pobije, ali sa argumentima.

Već smo nadomak Sombora i protežem se... nimalo ukočena... vreme se istopilo u zanimljivim razgovorima.

Mada su moji ukućani komentarisali kako je besmisleno putovati pet sati, da bih trčala po vrelom asfaltu dva, ja na to nisam mnogo obraćala pažnju. Ne mogu trkače da razumeju netrkači, ne preterujem kada kažem da su trkači iz druge dimenzije.

Kada se zarazite virusom letenja po asfaltu, vi iz druge perspektive posmatrate život i ljude, dobijete neka nevidljiva krila ili motor u stražnjici i dodatna energija  vas u običnom životu čini neuništivim. Onaj ko trči, istrčava maratone, postaje uspešniji u poslu, uporniji, sa lakoćom pristupa svim preprekama i iskušenjima... ja bar tako doživljavam sve to.

Malo smo napravili ekskurziju oko grada jer nisam htela svojim uputstvima da zbunjujem vozača. Snalaženje u prostoru mi nije baš vrlina, prepoznala sam divnu zgradu, sinagogu i Sokolski dom.

Ovaj put sam tačno znala gde ulazim, prijavila se, presvukla i sa zadovoljstvom konstatovala da u tuš kabinu ne moram da ulećem kroz prozor, popravili su je.

Dok posmatram grad, sa žaljenjem zapažam koliko detalja nedostaje mom Beogradu da bi bio pravi evropski. U Somboru ne možeš naći papiriće po ulici, o smrdljivim kontejnerima da i ne govorimo. Sve blista i odiše nekom austrougarskom starinom i otmenošću kojom su zaraženi i meštani.

Eto nešto lepo da ostane od tirana i osvajača, da su nam Turci manje osvajali Beograd i on bi bio lepši... ali iskreno, kada ćemo prestati da se vadimo na osvajače i preuzmemo stvar u svoje ruke.

Lepo je što se ovde spajaju nacije, mentaliteti, generacije, čine da ova trka postane kosmopolitska sa jasnom porukom da granica među ljudima nema, sami ih postavljamo i treba ih bar sportom rušiti.

Obučeni u sportske detalje, sa startnim brojevima, raznobojnim majicama, svi postajemo jedan svetski elitni tim trkača spremnih da učine po ko zna koji put podvig.

Za nekoga besmisleno, nama očaravajuće, trčanje po vrelom asfaltu, dok nebo gori, asfalt nas kao rerna odozdo krčka, polivamo se vodom, osvežavamo telo i teramo sebe na nemoguće podvige.

Nikada jednom prosečnom nesportisti, naviklom na fotelju i pivo pred ekranom, ne možete objasniti trčanje na plus trideset 40.km od mesta prebivališta.

Život nije logičan, niti je satkan od realnosti, 70 posto ljudskog života je naša imaginacija i mašta, pa i naša osećanja i misli otapaju se na vrelom asfaltu i isparavaju iz našeg tela u vidu kapljica znoja.

Pokušavam da otkrijem misli trkača koji mi dolaze u susret ili koji me prestižu. Tako mi vreme brže prolazi, ne razmišljam kako sam opet pužić među gazelama i leopardima, pticama trkačicama.

Sustiže me jedna gospođa od nekih sedamdesetak godina, možda nešto manje. Oo, padam u depresiju, a onda prihvatam tu činjenicu.

Šta se ljutiš sama na sebe... niko ti nije kriv što ne daješ sve od sebe, pa nema napretka... možda si ti samo spori puž i to je to... možda genetski ne možeš više i pomiri se sa tim.

ne ne, mirim se... nikako i verujem da ću biti brža... na jednoj trci... sama sebe treniram i verujem da ću ih stići.

Povijeni stariji čovek, poznatog lika, da Frano Mihalić, ako se ne varam, zaslužuje divljenje ljudska upornost da se predju granice, pomere ljudske mogućnosti i sposobnosti u najstarijem dobu.

Pitam se koliko su duhom stari oni koji do dvanaest sati nedeljom spavaju, u poređenju sa ovim trkačima u vremešnim godinama, koji imaju duh mladića... u telu starca, duh mladića... eto šta sport čarobnim štapićem može da učini od običnog čoveka.

Približavam se onoj divnoj vili... to je negde pola puta od pola polumaratona.... ne stajem, to je bitno, više se ne šetam i ne pripadam grupi koja zabušava, pa se malo šeta, malo trči i na to sam bar ponosna.

Deca poređana u nizu kao na školskoj priredbi, sa iskrenim osmehom i dobrodošlicom nude vodu, banane, suvo grožđe, limun.

Organizacija tradicionalnog Somborskog polumaratona nadmašila je Beogradski maraton. Neka se na mene ne ljute Beograđani, i ja im pripadam, ali ovde sam prvi put čula tamburaše, violiniste, di žejeve na ulici koji bodre trkače, a posle su ih Beograđani kopirali.

Nema ljutiš, tako je.... zašto biti sujetan i ne prihvatiti realnost.

Jedan dečko mi je u povratku, u drugoj polovini trke, sačuvao red bul. Ovaj put sam sve isplanirala i znala sam da me čeka vrelina na ovom delu staze. Posmatram ostale trkače... male žene od velikih jače... definitivno... lete po stazi i  na moje zadovoljstvo, sve ih je više i sve su jače.

Ona starija gospođa brža je od mene sigurno desetak minuta... ostaje mi nada da ću dogodine da je stignem... ali mi je definitivno najslađe bilo trkanje sa dva mladića pred sam finiš trke, na cilju, nekih dvesta metara kada sam ih prvo prestigla, onda jedan mene, da bih ja uspela da istrčim sve do kraja i prestignem ovog drugog.

Rat generacija, duplo mlađi od mene, a sporiji.... govori iz mene sujeta... a onda mi vraća istom merom... a ona gospođa?

Konačno medalja, ima ih dosta...preko petnaest.... ne trčim za deset hiljada evra i mnogima to nije jasno šta nas amatere motiviše na tako sumanute podvige... ali to nije ni bitno... ne treba se osvrtati i reagovati na to šta drugi misle i pričaju o vašem hobiju, ako to vas potpuno ispunjava.

Sedim i pišem ovu priču, malo me bole noge, ali sutra ću na stazu. U mislima će mi ostati slike iz Sombora, sa nadom da ću i sledeće godine neke lepe priče posvetiti baš ovom gradu.

Priča je svaki put drugačija, jer smo i mi promenjeni za po jednu godinu, stariji, mudriji, istrošeniji ili prkosni na svoje godine, mogućnosti u želji da učinimo nemoguće. To je život, trka na stazi vremenskih letača, koji u patikama preleću nemoguće destinacije, nebo se spaja sa zemljom, putuješ kroz prostor i vreme, čini ti se da si supermen, betmen, neuništiv, osećaš da tvoju energiju koja raste iz trke u trku ništa ne može zaustaviti. Veruješ da nema problema i situacije iz koje se ne možeš iskopati kao pobednik, sanjaš lepše snove dok gledaš u nebo koje promiče, upoznao si dodir kiše na svojim ramenima, zrake sunca sa kojima si se zbližio, pa oni i ne prže tako strašno... naučio si da voliš prirodu oko sebe.

Grad čine ljudi u njemu, duh se oseća u vazduhu... dobrodošlica, toplina, srdačnost... Sombore hvala za sve! Pozdravlja te jedna Beograđanka koju si svojim šarmom potpuno osvojio.

Mešam špagete koje je moj muž napravio i konstatujem sa zadovoljstvom da su oni u Somboru baš takve ako ne i bolje. Ravno, nigde brda sve je ravno.. .ravno mi je sve ... pevušim dok istrčavam na brdo iznad moga stana u Beogradu.