TRKE SAMO ZA SLIKANJE I MEDALJE?

Nataša Ćulafić

Nekad se trčao jedan maraton - polu maraton u sezoni. A u sklopu priprema bar dve kratke trke ...To je imalo svoju draž. To je važilo za amatere , rekreativce i profesionalce. Svi su se na neki svoj način pripremali da budu što što bolji baš za planiranu trku. Birala se oprema baš za taj dan, da sve bude u najboljem redu. Uvek se očekivalo od nekih trkača da obore rekord staze. Nije bilo kalkulisanja. Svi učesnici su uživali da baš na najbržoj trci oni budu prisutni. Dobre, baš brze trkače niste mogli uvek da vidite jer oni su baš birali gde će trčati , i to se uvek nagadjalo. U poslednje tri godine, trke više nisu trke, već masovno okupljanje na koje se jako malo njih potrudi jer treba se prištedeti za narednih 10 vikenda i 20 trka. Da li nam se trčanje trka pretvorilo u samo slikanje medalje, koja je postala nešto što više ne vredi truda i rada, ili se pretvorilo u masovno "druženje" sa ljudima koje samo srećemo a ne poznajemo ih ...I na kraju najvažnije je da organizator obezbedi nešto za jelo i pivo. Kakav je to nivo onda druženja kada ne može da se ima razvijen socijalni život van okvira trka ?! I sad ...pitanje je ...Da li je ovaj trenutni broj trka doprineo trkačkoj zajednici ili ne ... Šta se time postiglo ...Ništa. Ja sam uvek zagovornik da treba da postoji period priprema i fokus na jednu trku, bez obzira na kom smo nivou. A druženje.. družite se ne vezano za to dal trke ima ili nema. Treniranjenu u grupi je uvek najbolja varijanta. Na treningu se družimo a na trci pokažemo koliko možemo ... Trka je da se TRKA ! I opet ...to baš nema veze na kom ste nivou ..budite tog dana sebi najbrži.