37. Somborski polumaraton, 15.05.2016.
Ultramaratonac Elvir Rakipović.
25 je članova Udruge Zdravo trčanje istrčalo 37. Asics Somborski polumaraton. Ovo nam je četvrta godina kako organizirano dolazimo na ovaj polumaraton i kao što je na samoj medalji od ove godine napisano to je utrka koja ostaje u srcu. Mislim da neću pogriješiti ako napišem da je u te četiri godine oko 20 članova naše Udruge Zdravo trčanje upravo u Somboru istrčalo svoj prvi polumaraton, a to se pamti cijeli život. Prošle je godine i naša kćerka Dora upravo u Somboru istrčala svoj prvi polumaraton prije svog 18 rođendana, da bi 08.11.2015. godine u Ateni istrčala i svoj prvi maraton. I ove smo godine imali dabitante, a to su: Tena Vujnovac, Brigita Čepo i Mateja Peić i ovim im putem iskreno čestitam na njihovom prvom polumaratonu koji su istrčale sa osmjehom na licu prilikom ulaska u cilj.
Često nas nazivaju da smo Udruga trkača sa smješkom na licu. Mi smo rekreativci, nismo najbrži, ali smo zato najljepši. Bit je naše priče da gotovo nikada ne dajemo svoj maksimum na trci kako bi nam na kraju ostalo energije i za zabavu i druženje nakon same utrke. Ima izuzetaka među našim članovima, a to je dio ekipe koji ozbiljnije trenira i ide na rezultat, i oni su tijekom utrke nešto manje lijepi od nas koji trčimo sporije. Moram se malo i našaliti na naš račun.
Veliko hvala organizatorima najstarije ulične utrke u Srbiji i mojim dobrim prijateljima: Damiru Markoviću i Arpadu Šarkeziju na susretljivosti kod prijava i plaćanja startnine i ostalom što su odradili za nas prije i tijekom boravka u Somboru. Čestitke idu i cijeloj njihovoj ekipi koja je bila uključena u organizaciju same utrke. Bilo mi je lijepo vidjeti Gorana Čegara i gospodina Slavka Jerkovića obojica iz Apatina kako svojim iskustvom i znanjem pomažu kolegama iz Sombora u organiziranju njihove utrke. U toj je priči i Zdravko Mišović iz Kule, na stazi sam sreo i Sebastiana Ludaića (organizatora polumaratona Palić), te Vladimira Raškovivća (organizatora Noćnog maratona u Novom Sadu). Zašto sam naveo te ljude? Pa oni čine jednu simbiozu, i ne zalažu se samo za svoju utrku već nesebično pomažu jedni drugima kako bi svaka utrka dala svoj maksimum kako bi se mi trkači što bolje i ugodnije osječali.
Prethodne smo tri godine nakon utrke išli u Restoran Slon na roštilj, a ove smo godine odlučili to malo promijeniti pa smo prvi put otišli u Etno Restoran Fijaker na roštilj, a bilo nas je na tom ručku 29 iz Udruge. (Prije puta u Sombor dogovorili smo se da odemo na roštilj u Etno Restoran Fijaker, kako bi se opustili i družili nakon utrke).
Bilo je ovo još jedno lijepo druženje uz trčanje gdje se na našem primjeru rekreativnih trkača može zaključiti da natjecanju nije jedina svrha poraziti suparnika i postati pobjednik. Na ovom je polumaratonu za naše debitantice pobjeda bila ona unutarnja. Unutarnja pobjeda nastaje iz znanja da su uradile najbolje što su mogle. To je osjećaj poštovanja za svoja postignuća i postignuća drugih sportaša. Takva unutarnja pobjeda u sebe uključuje skromnost, poštovanje, moralnost, dostojanstvo i sportski duh uz odvažnost i „radost borbe“, radost radi natjecanja samog.
Velika mi je čast i zadovoljstvo trenirati takve osobe.
