Početak moje 35 god. trkačke avanture
Arpad Šarkezi
Tokom života ljudi imaju svoj „PRVI PUT“ u raznim situacijama... verovatno su i imali neki motivišući razlog koji ih je naterao da se događaj i desi. Tako sam i ja, i zato verujem da će ovaj tekst nekome biti vetar u leđa...
U mojim mlađim godinama za mene postojao je samo jedan sport - fudbal, jer u tom životnom periodu nisam imao drugi izbor. Takođe u novinama koje sam pratio nije bilo puno drugih sportskih izveštavanja osim fudbalskih.
Na Eurosport-u imao sam priliku da gledam trke, gde sam sa nevericom posmatrao trkače i divio se njihovim sportskim mogućnostima, razmišljajući ko su oni, mora da su neki vanzemaljci jer kako je moguće da jedan „običan“ čovek pretrči 10 i više kilometara .... u sećanju mi ostaju vrhunski rezultati finskog drugoprugaša Lasse Virena koji je pobeđivao na Olimpijskim igrama u Münchenu i u Montrealu na 5 i 10 km.
Po pitanju trčanja za mene, prelomna godina bila je 1989. godina. Na Plitvičkim jezerima gde su radioamateri imali YU (SFRJ) šampionat u disciplini ARG-ARDF gde sam upoznao hrvatskog takmičara iz Pule, Đorđa Vlaha koji mi je preneo svoju priču sa uličnih trka po Italji gde je često odlazio. Od njega sam saznao da učesnici dobijaju majice specijalno izrađene za tu priliku i u cilju svaki finišer dobije i učesničku medalju....ja sam ga samo ćutke slušao i divio mu se, evo jednog vanzemaljca uživo! Čak sam ga i pitao: DA LI TRKAČ MORA TRČATI OD STARTA DO CILJA BEZ PREKIDA – MOŽE LI DA PROŠETA – KADA NE IDE I DA STANE? :)
Čitajući Somborske novine čuo sam za SOMBOSKI MARATON (Sombor-B.Monoštor-B.Dunav 27 km), ali mislio sam da je trka samo za fizički posebno nadarene atlete – trkače, da tu nema mesta za mene jer kako bi ja mogao da istrčim ovu razdaljinu koju nije lako preći ni na biciklu?
Polako sam sakupio dovoljno hrabrosti i rešio da ću se prijaviti na sledeći 11. Somborski maraton 1990. Tada nije postojala rana prijava već je prijavljivanje bilo na licu mesta neposredno pred starta trke.
Maj mesec, nesećam se tačno datuma, probudim se ujutro i gledam kroz pozor, kiša ko iz kabla, pomislih: neće valjda da se trči po tako lošim uslovima, okrenuo se i nazad u krevet. I tako je moja prva planirana trka završena pre nego što je i počela, neslavo.
Ali ipak nisam zauvek odustao. 1991. godine 11. maja u Somboru lep sunčan dan
i 12. SOMBORSKI MARATON 27 km, gde na listi ima 36 prijavljenih i među njima 10 Somboraca, gde sam ja jedan od njih, ali ne poznajem nikoga, niko ne poznaje mene i pojma nemam šta me čeka!
Neke posebne pripreme nisam imao, u aprilu sam trčao par puta nekih 7-8 km, računao sam da će mi biti dovoljno da izbegnem grčeve i upalu mišića
Do polovine puta do B.Monoštora osećao sam se dobro, nisam osećao umor još sam i malo ubrzao. Na izlasku iz Bezdana počeli su mi se javljati prvi grčevi u listovima. Ne sećam se detalja kako sam stigao do Dunava, ali stigao sam! Vreme u cilju je 2:47:19 gde i nisam bio poslednji
33. mesto od 36. finišera.
Ostalo mi je u pamćenju da je nekih 200 metara pred cilj neko želeo da me pretekne, dao sam sve od sebe i stigao 5 sekundi ranije u cilj. Pobeđeni je bio Pavle Adžić iz Sv.Miletića 1923. godište 25 godina stariji od mene.
Nakon ulaska u cilj, koji je bio kod čarde na Dunavu, ostao sam neko vreme u stojećem stavu pošto su me grčevi napadali sa svih strana, nisam mogao ni da sednem jer bezbolne pokrete imao sam jedino u očima. Dok sam se vraćao ponovo u život rekao sam u sebi: e hvala, nikad više, trčanje nije za mene!
I stvarno, narednih 12 godina nisam bio ni na jednoj trci sve do 2003. kada me je Milorad Blažić (1954-2011) nagovorio da se prijavim na somborski polumaraton 21 km, 24. po redu, i ne samo da ponovo trčim, već i da pomognem u organizaciji trke.

Učesnička diploma 12. Somborskog maratona
Rezultati 12. Somborskog maratona: http://www.somaraton.org.rs/files/12sm1991.pdf sa ove liste pored mene aktivni su još i Vladislav Špajzer (1949) i Boško Jerković (1955) koji je bio učesnik i na 4. Somborskom maratonu!
Od 24. Somborskog polumaratona 2003. počinje era SOMARATON-a a trčanje, ne samo u Somboru, dobija sasvim novu dimenziju.
Na 22. Beogradskom maratonu 2009. imao sam priliku da se i lično upoznam sa čuvenim trkačem Lasse Virenom „letećim Fincem“ kako su ga zvali, te godine bio je gost BGD maratona kao promoter.

Čehoslovačka Visoke Tatre 1990.
Đorđo Vlah iz Pule, ja, Drago Petrović iz Titograda članovi YU reprezantacije u kategoriji OLD TAJMERI. Uslov za izbor članova u reprezentaciju bio je plasman na državnom šampionatu. Na Plitvičkim jezerima 22-25. juna 1989. u našoj starosnoj kategoriji bio sam pobednik.

30. Somborski polumaraton 2009. godine.
Iza mene sa startnim brojem 100 Milorad Blažić (1954-2011) jedan je od sedmoro osnivača ARK Somaratona. Čovek koji me je uveo u svet maratonaca i bio moja najveća podrška.
Blažić se doselio u Sombor devedesetih godina iz Travnika BiH. Bavio se sa košarkom a volio je trčanje, bio je član u Beogradskom AK Veteranu. Upoznali smo se 2002. na Gradskom hipodromu, gde je pričao o trčanju i o trkama na koje je odlazio. Povezao me sa Milenkom Popićem da mu pomognem u organizaciji Somborskog polumaratona.
Usledile su i naše prve zajedničke trke, najpre sa Đukom Čeljuskom i sa mojim sinom Zoltanom u Čongradu HUN na 10 km, zatim Horgoš-Kanjiža 13 km. Panonija-B.Topola 13 km.....
Od tada, neočekivano započela je moja nova sportska karijera koja još uvek traje (16 maratona i 133 polumaratona), gde mi ostaju lepe sportske uspomene i nova poznanstva:
https://goo.gl/photos/1Wv2uN7zvhTEdDwv5




























