Maraton - Jerusalem, Israel - 26.03.2022.
Vladimir Kolić
Ovako je juče započeo moj pakao. Jerusalim nije baš poznat po hladnom vremenu i kišama koje danima padaju. Međutim, stigli smo u sredu oko podneva i do petka predveče kiša nije stala. Bilo je takvih pljuskova da nismo mogli da provirimo kroz prozor, a kamoli da izađemo s kišobranom. Dan trke, ustajanje u 5:30, napolju mrkli mrak. Celu noć kroz san čujem da udara kiša. Kad je sat zazvonio, onaj osećaj da bih sve dao da na mobilnom ugledam poruku da se trka odlaže za npr. popodne, pa da se vratim pod topli jorgan. Ali izgleda da sam samo nastavio i budan da sanjam. Proveravam temperaturu. Kaže 4 stepena, uz real feel -3. Kiša napolju ubija. Sliva se u rekama. Pomišljam, nikada nisam video grad koji nema 50 m ravne površine. Lisabon je za Jerusalim Pančevo. Elem, kao što se da videti na fotki, navlačim na sebe sve kese koje sam našao u smeštaju, uključujući i one iz Maxija koje sam poneo iz Bga. Ukupno 5, + ovu veliku pvc zaštitu i krećem u boj. Čuo sam, a i proverio za elevaciju staze i pre dolaska u Izrael. Znao sam da će staza biti sa usponima, ALI... u životu nisam video da 42 km KONSTANTNO idu gore - dole, gore dole... i to u deonicama od po 1-2 km. Da sam znao da ponesem štapove za trail. Lažem, poslednjih 100 m maratona je po ravnom. Pobrinuli su se dobri domaćini da ispadnemo lepo na fotkama dok finiširamo. Ja koji ne volim uzbrdice, pa posle 10. km sam psovao kao kočijaš. Borim se sa uzbrdicama, sa rekom kišnice koja mi je odavno pokvasila noge i čarape, ledenim vetrom koji mi šiba lice i promrzle šake kroz mokre rukavice. Setio sam se filma "Igmanski marš", iako nije bio sneg. Stvarno, razmišljao sam da nije slučajno što prolazim kroz takvu golgotu baš u gradu gde je Isus Hrist proživljavao svoje najveće patnje. Nije za poredjenje, ali to mi je nekako dalo snagu da se ne žalim, iako mi do života nije bilo, a ne do trčanja. Na kraju, medalja je tu. Verovatno će biti jedna od najdražih. Jer što se do nečega teže dodje, ima veću vrednost i to vam je draže. Ovaj maraton i putovanje imaće posebnu priču. Kroz ciljnu kapiju sam prošao za 04:40:40. (simpatične cifre, za mene koji volim numerologiju).
Predrag Janković - 1944. godište.
Miroslav Žakula
15. maja 2o22. godine čovek na slici je na Beogradskom maratonu pretrčao 42 kilometra I 195 metara...Pretrčali su i drugi...Neko će reći: Naš čika iz daleka prolupao... Stanite, gospodo draga... Niste čuli do kraja...Čovek sa slike se zove Predrag Janković...Rođen u Ljigu 1944. godine.. Dotični gospodin ima trenutno 78 godina... i dotični gospodin, iako malo znam o njemu je genijalac...Ne nosi štapove sa sobom i druga pomagala...I posle 42 kilometra i 195 metara naš čovek iz Ljiga nije pao u nesvest ...i nije mu bila muka...Otišao je kući da se istušira...i posle je i nešto pojeo za ručak...i šta sada ? Sigurno vas interesuje, čiji je taj delija? Voleo bi i ja da znam...Dobro, Dobro... ipak znam nešto... Rodna kuća mu je tu negde u samom centru male varoši...Znam da je bio odličan đak i student... i da je završio za zubara... a da je čitav radni vek proveo u Beogradu....gde i sada živi... Sećam ga se da se mnogo lepo oblačio kao mlad... Vidjao sam ga na autobuskoj stanici kada bi čekao autobus za Beograd... Sećam se njegovog prelepog đubretarca...Tih kasnih sedamdesetih su bili u modi...Sećam se njegovih svetlih rolki... i malo duže frizure... ali uredne i čiste kose...I eto pridodasmo još jedan biser na ogrlici zvanoj: Naši Ljižani... I kada neko kaze: Selo ko selo...Mala varoš je mala varoš...Sa pregršt divnih ljudi koji su u njoj rodjeni... Doduše, sada malo bolesna i umorna... Diće se ona jednoga dana.. .A našem Predragu želimo dug i srećan život... Da još maratona pretrči... A vama koji čitate moja pisanija, čika iz daleka želi srećnu subotu.. veselu i millu... Raspevanu i razigranu !
TRKE SAMO ZA SLIKANJE I MEDALJE?
Nataša Ćulafić
Nekad se trčao jedan maraton - polu maraton u sezoni. A u sklopu priprema bar dve kratke trke ...To je imalo svoju draž. To je važilo za amatere , rekreativce i profesionalce. Svi su se na neki svoj način pripremali da budu što što bolji baš za planiranu trku. Birala se oprema baš za taj dan, da sve bude u najboljem redu. Uvek se očekivalo od nekih trkača da obore rekord staze. Nije bilo kalkulisanja. Svi učesnici su uživali da baš na najbržoj trci oni budu prisutni. Dobre, baš brze trkače niste mogli uvek da vidite jer oni su baš birali gde će trčati , i to se uvek nagadjalo. U poslednje tri godine, trke više nisu trke, već masovno okupljanje na koje se jako malo njih potrudi jer treba se prištedeti za narednih 10 vikenda i 20 trka. Da li nam se trčanje trka pretvorilo u samo slikanje medalje, koja je postala nešto što više ne vredi truda i rada, ili se pretvorilo u masovno "druženje" sa ljudima koje samo srećemo a ne poznajemo ih ...I na kraju najvažnije je da organizator obezbedi nešto za jelo i pivo. Kakav je to nivo onda druženja kada ne može da se ima razvijen socijalni život van okvira trka ?! I sad ...pitanje je ...Da li je ovaj trenutni broj trka doprineo trkačkoj zajednici ili ne ... Šta se time postiglo ...Ništa. Ja sam uvek zagovornik da treba da postoji period priprema i fokus na jednu trku, bez obzira na kom smo nivou. A druženje.. družite se ne vezano za to dal trke ima ili nema. Treniranjenu u grupi je uvek najbolja varijanta. Na treningu se družimo a na trci pokažemo koliko možemo ... Trka je da se TRKA ! I opet ...to baš nema veze na kom ste nivou ..budite tog dana sebi najbrži.