Simana Matković

Tekst objavljen u "Somborskim novinama" 24.04.2020.

NAŠ SUGRAĐANIN ARPAD ŠARKEZI NA POSEBAN NAČIN U VREME

KORONAVIRUSA PROMOVIŠE REKREACIJU I TRKAČKU ZAJEDNICU

ZNANJE SE MNOŽI KADA SE DELI

Uvek vedar i nasmejan, naš sugrađanin i možemo reći, zaštitni znak Atletsko – rekreativnog kluba „Somarton“, Arpad Šarkezi pronašao je način da i u vreme pandemije svoj zarazan optimizam širi na sve ljude, znane i neznane.

 „Somborske novine“: U grupi ste građana koji imaju celodnevnu zabranu kretanja, odnosno izlaska iz kuće. Inače ste vrlo pozitivna i aktivna osoba, stalno šetate ili trčite, družite se i u kontaktu ste sa mnogo ljudi, putujete, a sada, zbog pandemije, već tri sedmice niste napustili svoje dvorište. Kako cela situacija deluje na vas i kako ostati pozitivan?

- U ovim specifičnim uslovima postoji dilema: trčati ili ne, sve je stvar duha i kako se osećate. Svi mi zajedno delimo istu realnost, ali stvar je izbora pojedinca kako će odreagovati na tu istu realnost. Ja sam izabrao svoju, a to je da i dalje trčim i rekreiram se, samo u malo drugačijem okruženju. Da, to sam ja, pozitivan karakter i uvek aktivan, i u ovoj izolaciji pronašao sam adekvatno rešenje kako da izbegnem drastični pad forme.

 SN: Kako uspevate da održavate fizičku formu?

- I dalje sam aktivan, svaki dan se rekreiram, trčim ili brzo šetam sve to u dvorištu, u krugu obima 60 metara. Kvalitet treninga u dvorištu skoro da nije ništa lošiji od treninga na Gradskom hipodromu; a na terasi sam napravio jednostavnu skromnu teretanu gde imam mogućnosti da jačam i druge mišiće osim onih za trčanje.

Pre dva vikenda trebao sam trčati polumaraton u Osijeku, trku koja je otkazana na neodređeno vreme. Pošto se u tom gradu nije trčalo, istrčao sam polumaraton u svom dvorištu u vremenu od dva sata i deset minuta, bez stajanja - šetnje bez okrepe, bez uzimanja vode. Za vreme trčanja imao sam društvo, mog psa Blekiku, koji je istinu za volju dva puta napravio pauzu. Tako da je sve moguće.

 SN: Snimke svojih treninga ste postavili na Jutjubu (Youtube) i na svoju fejsbuk stranici. Zašto ste to uradili i kakve su reakcije ljudi?

- Želeo sam, a i imao potrebu da podelim i motivišem sve moje vršnjake kao i moje drage kolege trkače, da je i u vanrednim okolnostima sve moguće i da samo krenu. Mogu čak i da zatvore oči i maštaju da trče na nekim dalekim i lepim destinacijama. U ovo vreme, rekreacija je itekako bitna kako bi se očuvalo zdravlje i imuni sistem.

Reakcije ljudi za moj motivacioni video-zapis su fenomenalne. Dobio sam čak preko 400 lajkova na fejsbuku, komentara na Jutjubu - YouTube i presrećan sam što sam pokrenuo mnoge ljude da trče u svojim dvorištima.

 SN: Vodite li evidenciju koliko ste kilometara pretrčali u karijeri, a koliko u svom dvorištu?

- Evidenciju treninga ne vodim, čak na treninge redovno idem bez sata - štoperice, nije mi potrebno. Odlično poznajem svoje telo, znam kada mogu da ubrzam, kada treba da usporim, odnosno kada treba da prestanem.

U dvorištu trčim ili šetam svakodnevno u trajanju više od sat vremena. Ovih dana instalirao sam program za telefon koji može da meri brzinu kretanja i pređeno rastojanje.

Pravim statistiku isključivo o mojim trkama. Imam istrčan jedan ultramaraton, između Osijeka i Apatina u dužini od 53 km, 13 maratona i 109 polumaratona.

 SN: Kada ste počeli da trčite, zašto i šta vas motiviše da svakodnevno trenirate?

- Istini za volju ja sam se oduvek bavio sportom. Kao deca jurcali smo se ceo dan. Kasnije u juniorskim danima, sve do odlaska u JNA, igrao sam fudbal u bezdanskom Fudbalskom klubu „Sport“ na poziciji levog beka. Fudbala je kasnije bilo mnogo ređe, uglavnom na radničkim sportskim igrama. Na nagovor pokojnog Milorada Blažića sa trčanjem počeo sam da se bavim od 2003. godine u 53. godini života. Prva trka mi je bila Panonija – Bačka Topola, dužine 13 kilometara, na kojoj sam otkrio, da je trčanje najlepši sport na svetu. U ovom sportu ima mesta za sve uzraste, od najmlađih do najstarijih. Ima mesta za elitne trkače koji se bore za pobede, trkaju se sa sekundama i za nas – mene koji smo u većini – rekreativci kojima je trčanje predstavlja nešto sasvim drugo – održavanje fizičke i psihičke kondicije.

U početku moje trkačke karijere nije bilo puno trkača u gradu, trenirao sam sam i to u noćnim satima da me niko ne vidi, jer sam primetio da me nešto gledaju popreko, verovatno misleći da sa ovim čovekom nešto nije u redu. Tako je bilo sve do 2010. godine kada smo osnovali trkački klub ARK „Somaraton“.

U poslednje vreme na trkama trči uvek u društvu, a najviše sa prvom somborskom maratonkom Tijanom Odobašić, jer imaju približno isti tempo trčanja. Za polumaraton rekreativcima treba oko dva sata i mnogo je lakše istrčati ga u društvu, jer rekreativcima redosled ulaska u cilj nije najbitniji, iako ponekad imaju i lepe plasmane sa solidnim ciljnim vremenima.

 SN: Svake subote ARK „Somaraton“ ima zajednički trening na 5 km gde se meri vreme svakog učesnika. Redovni ste i na tim treninzima.

- Ni na tim treninzima nisam fokusiran da postignem što bolje vreme u cilju, nego uvek trčim u društvu sa sporijim učesnicima, uglavnom trkačicama i pokušavam da moje dugogodišnji iskustvo prenesem njima.

Motiviše me prelepi osećaj deljenja znanja, jer znanje se množi kada se deli, kao i rast naše trkačke zajednice i opšteg zdravlja posle ovakvog vida rekreacije. Treba znati da je trčanje u društvu neprocenjivo bogatstvo i stvarno moj tim ne bih menjao nizašta na svetu.

Za mene je veliko zadovoljstvo što sam doprineo – pomogao da istrče svoje prve maratone članice kluba: Tijana Odobašić, Marina Brbaklić Tepavac, Biljana Vezmar i Maja Bodrožić.   


Mirzet o Somborskom polumaratonu

sm12

Mirzet Valter Halilović

"Trčim svjetske Maratone, Posebno one iz serije, Mayor Maratona poput New York, Berlin, Chicago a 20.4.2020 trčim Boston Maraton a 6 dana kasnije tj 26.4.2020. trčim London Maraton.

London Maraton mi je ujedno i Svjetsko prvenstvo u Maratonu po starosnim kategorijama. U Bostonu ću ganjati vrijeme 2.55 do 2.59.
Treniram čitavu zimu. Ganjam Maraton pejs 4.08. Ako sve protekne kako treba, poslije tih maratona mi ostaje samo još Tokio pa da imam svih 6 Majora završenih.
To trenutno niko nema. Boston je kultna Maraton trka. Sombor je kultna polumaraton trka na ovim prostorima. Da je tako pokazuje i sam broj održanih trka u Somboru.
Zato i slovi za najstariju trku u Srbiji.
Obzirom da često idem po trkama širom regiona ( imam preko 160 zvaničnih trka. Od toga preko 50 pm plus ostale trke), mogu reći da je sam ulazak u Sombor kao ulazak u neki stari zamak. Nismo ni svjesni da nam se, automatski, prilikom šetnje smanji korak, tijelo uspori, kao da nam govori " Sporije hodaj, hajvanu", upijaj grad i energiju iz njega.
Još dok sam bio mlad, stariji ljudi su non stop govorilo " Bio sam u Somboru brao žito, kako je lijepo, kako su ljudi opušteni, nigdje ne žure".
Jedva sam čekao da i ja odrastem, da odem u Sombor i da ne berem žito ( kukuruz). Želim da berem prijatelje, jer ih ovdje stvarno ima. U to sam se uvjerio bezboj puta kada sam dolazio ovamo. 

Osim trčanja, bio sam ja u Somboru više puta na susretu Old timera. Vojvodina, sa Somborom na čelu je tako pitoma, zaslužuje da je posjetite, da udahnete taj mir i pitomost koja će vam dati poseban elan za život. Ovdje se živi pod ručnom, zato su i opstali ovoliki niz godina u polumaratonu, jer rade stručno. Obzirom da je polumaraton u Sombor najstariji u Srbiji, svi koji dolaze prvi put ovdje, očekuju da to vrvi kao u košnici. Da je vika i galama. Ne toga nema ovdje.
Program vodi iskusni Goran Čegar.

Sve je laganini Vojvođanski.

Trg na kome je startno ciljna ravnina je prekrasan, sa puno kafića i bašta u kojima sjede navijači, koji uz laganu kafu bodre trkače. Trče se tri kruga po 7 kilometara, tako da možete da pratite svoj pejs bez gledanja u sat. Trka je ujedno i prvenstvo Srbije u polumaratonu.
Nakon ulaska u cilj i preuzimanja medalja od ljubaznih djevojaka, slijedi okrepa. Somborska štrudla je nešto što se nezaboravlja u zoni cilja. Zamalo se nisam preforsirao štrudlom.

Šta reći za kraj. Prilikom ulaska u novu 2020 godinu, moj savjet vama, trkačima je, da prije produženja zdravstvene knjižice, rezervišete sebi startni broj za ovu Kultnu trku jer je velika potražnja za startnim brojem.
Ovi ljudi (organizatori) neidi na to da kazu i "Imamo hiljade i hiljade trkača". Oni imaju svoj limit i ne idu preko toga. Hoće sve da ugoste, da se brinu o svakome.

Svake godine im se javi velik broj trkača, koji su zakasnili, jer je popunjeno. Bude tu i negodovanja. Čak su udovoljili nekima koji su prošle godine, nekoliko dana prije starta polumaratona, pitali: " A mogu li ja sada da se prijavim za narednu godinu, za pm Sombor, koji će biti 17.5 2020".
Da da i toga ima.

Znači prijavi se sada za 2020, da se nebi sutra prijavljivao za 2021.

Trka je 17.05.2020.
Vidimo se na crvenom Somborskom tepihu.


 

Marija Bubalo - Ljubljana, 27.10.2019.

Marija Bubalo
Osvanula nedelja, svi su na ulicama i trkačka euforija je u punom jeku. Krenemo na start kad strojmašin započinje svoje prve taktove. Tuče ritam, a tuče i sve u meni. Kreće blaga panika. Zauzeli mi svoje pozicije, kreće himna, svi stoje, slovenci pevaju, a jedino ja s noge na nogu, pa obrni-okreni, znoje se dlanovi, pa sve gledam ko još nosi zeleni (maratonski) broj neeema ljudi, svaki 15-i čovek nosi zeleni...kuku i lele meni u šta se upustih!
I kreće! Start, prvi koraci i reka ljudi😍
Na 20-om km je usledilo odvajanje. U levoj traci ostaju polumaratonci, a u desnoj smo mi, maratonci. Ej MI...dobro zvuči😋 Posle odvajanja usledilo je i osetno smanjenje trkača na stazi, ali to je to, tu sam, nema nazad, ovo je moja trka.
Trčim i vrtim u glavi sve savete, tuđa iskustva, čekam grčeve, paniku, suze...ništa. Boli sve, istina, celo telo, ali trčim. Osmeh je na licu, deca bacaju 5, prolaznici navijaju-ovako nisam zamišljala, ali dopada mi se! Pogledam u jednom momentu na sat, 7km do cilja i kažem sebi "ajmo Marija legendo, to je to, istrčala si ga!" Korak po korak i eto mene u centru Ljubljane, zakoračim na kaldrmu, skrenem iza ćošeta kad tamo dva poznata i mnogo draga lica Damjan Samardzic i Nemanja Bunjevački i samo čujem "IDEMO MARIJAAA" 💙HVALA💙 Izlazim na ulicu iz koje se silazi u finiš. Noge same idu ka tabli na kojoj je ogromnim fontom napisana brojka 42, opet osmeh. Prolazim tablu, pogledam je, pružim korak i prelećem preostale metre nakon kojih gazim kroz kapiju i TO JE TO, MARATON JE MOJ, MEDALJA JE OKO VRATA!
Apatin je ovim dobio prvu maratonku koja je istrčala ovu zverinsku distancu, a ja sam dobila potvrdu da mogu ono što želim! 🍀
Utisci se još nisu slegli, nisam svesna veličine ovog poduhvata, ali podelih ipak s vama neke od momenata ovog veličanstvenog dana, a bilo je tu svega i svačega😆

Novi SoMaratonci/ke u 2019.

Heroji našeg malog grada... San DraAna KasapSanja MilosevicDaniel Ivana ŠokacKristina GudeljDragan Kasap.

Mirko Erdelji

Počelo je to pre otprilike godinu dana, skupivši se nekih desetak rekreativaca u stalnoj postavci koji su želeli da učine nešto za svoje zdravlje ili pak da malo poboljšaju svoje trkačke mogućnosti. U glavnom svi bez nekih posebnih trkačkih mogućnosti. I doguraše oni za šest meseci do svog prvog ili drugog polumaratona. I kao što uvek praktikujem, napravismo pauzu do sredine novembra. Daniel mi rece:

-Hoću da istrčim maraton. 
Iskren da budem, nisam bio za to. Ali bio je čvrst u odluci da isproba. Hajde da pokušamo. Obaveze, mogućnosti, nedostatak vremena nisu išli na ruku, ali sa premalo treninga, sa hiljadu razloga da se ne upusti u ovaj poduhvat, čovek je toliko želeo da istrči i to je uradio. Da je bilo lako, nije, ali poslednji koraci i ulazak u cilj, opravdali su svaku trunku tvrdoglave zelje. Sanja Miljkovic Milosevic, a ko će drugi, čim je čula da će neko trčati maraton, evo i nje. I ona bi da proba. Paralelno trenirajući zumbu, teško je adekvatno je opteretiti, a istovremeno je spremiti za dužinu od sparte do maratonskog polja. Često na granici preforsiranosti i problemima sa svim i svačim. U poslednjem trenutku, smanjeno opterećenje i prateće tegobe ublažene, doprinele su da sa lakoćom prodje kroz liniju cilja. Ivana, krenula je zimus sa njima, ne da bi se spremila za maraton već da se pripremi što bolje za polu. Prativši treninge ovih mučenika, videla je da može i ona. Dugo se kolebala i donela odluku u januaru, ma idem i ja na maraton. I nekako od nezainteresovanosti za ovu ludost, polako želja postade možda i medju najvećim. Maximalna angažovanost i redovnost garantovali su uspeh i lakoću obavljenog zadatka. A da se vratim onom tvrdoglavcu sa početka. Danielu, suprugu. Iako je najodlučniji bio da istrči maraton mnogo je treninge žrtvovao da bi se Ivana spremila, pa po cenu i da sam ne ispuni sopstvenu želju. A sad pitanje,koji bračni drugovi imaju istrčan maraton? Pa imaju Šokci!
Dragan Kasap, poput Sanje, čuvsi za ovu akciju, odmah se odlučio na akciju. Odradivši svaki trening, često sa ogromnim bolom u nogama ili ledjima. Na njegovu nesreću zakači ga virus pred trku. Što mu je dodatno otežalo misiju, ali uspeo je. Ana, žena koja bukvalni u maju nije mogla trcati 200 m, niti km istrčati za 9 minuta. Celu zimu usamljeno je slagala kilometre, kaskajući za ovim adrenalinskim zavisnicima i ispunila svoj cilj prošla kroz liniju cilja polumaratonske distance. I u cilju sačekala svog junaka Dragana. Ko je bio srećniji da li Dragan zbog Ane ili ona zbog njega, teško je reći.
Sandra Menz, nema virusa koji nije pokupila ove zime, a da se nije pojavio na nasem tržistu. Uz brojne seminare... kao da se takmičila sa Danielom ko će imati manje treninga, ali bila je čvrsta kad idu svi idem i ja. Uz minimalne treninge za polumaraton, istrčala je maraton. I dodjoh do onog kontrasa,koji će sve uraditi da ne bude kako ostali rade. Ne, neće ona maraton. Ok. Neće ona više od tri treninga nedeljno. Ok. E onda istrčase neki 25 km. I upita se ona zašto. Pa treniraju zamaraton. I kao malo dete sa sjajom u očima kad mladji brat jede čokoladu, a ja? I tako proba 25 km pa 30. Ubaci ona sama i četvrti trening. Na kraju postane jedna od najredovnijih. I naravno, od one što mrzi trčanje, mrzi vežbe, mrzi trenera koji pametuje, mrzi maraton, istrči Kristina svoj prvi maraton.
I tako u jednom danu, naš grad dobi šest novih maratonaca. Za samo godinu dana treninga više od polovine sa ponosom postadoše maratonci, a da to uopšte nisu ni mislili pre samo stotinak dana.