Ötéves a Somaraton atlétikai és rekreációs klub

Beszélgetés Sárközi Árpáddal, a Somaraton egyik alapítójával

Városunkban 2010-ben megalakult a Somaraton atlétikai és rekreációs klub, amely nemrégiben ünnepelte fönnállásának ötödik évfordulóját. Sárközi Árpád, a klub egyik alapító tagja mesélt lapunknak a zombori maratonistákról.

– Hogyan alakult meg a Somaraton? – kérdeztük Árpádot.

– 2004-ben megszerveztem a zombori maratont, majd nagyon meglepődtem, hogy gyenge érdeklődést mutattak a polgárok. Ekkor úgy döntöttem, hogy létrehozok egy weboldalt a zombori maratonistáknak, ami végül a Somaraton nevet kapta és gyors népszerűségre tett szert. A versenyeken az újságírók általában az első három helyezettel foglalkoznak, de egy félmaraton vagy maraton esetében az, aki utolsóként teljesíti a tá- vot, épp oly jelentős eredményt ért el, mint a dobogó- sok. Így a honlapra föltettem minden futó eredményét, valamint fotókat is mellékeltem, és kis idő elteltével már az ország minden pontjáról kaptunk visszajelzéseket. Öt évvel ezelőtt pár zombori fiatal első alkalommal lefutotta a házi maratont, és nagyon megtetszett nekik. A verseny után megkerestek, hogy miért nem hozunk létre egy egyesületet, és ekkor többedmagammal megalapítottuk a Somaraton atlétikai és rekreációs klubot. Nemrégiben a Dr. Zoran Đinđić egyetemistaotthonban megünnepeltük az ötéves évfordulót, valamint kiosztottuk a Puž díjat.

– Milyen eredményért ítélik oda a Puž díjat?

– Két évvel ezelőtt javaslatomra hoztunk egy olyan határozatot, hogy aki az első maratonját lefutja, azt a rákövetkező év elején Puž díjjal jutalmazzuk. Az idén Fridrih Bálint, Tijana Odobašić, Stojan Miljević és Aleksandar Marković érdemelte ki.

– Hogyan működik a klub?

– A városvezetés fölismerte a munkásságunkat és idén már má- sodjára pályázás nélkül 200 ezer dinárt juttatnak a zombori maraton szervezésére, emellett klubként is pályázunk majd, de valószínűleg az ott nyert pénzösszeget szintén a maraton megszervezésére fordítjuk. Büszkén mondhatjuk, hogy a tavalyi zombori maratonon csaknem há- romszázan vettek részt. Kiemelném, hogy az elmúlt évek során mind több női versenyző csatlakozott hozzánk. Ha valaki szeretne társulni csupán annyi a teendője, hogy kitölt egy betagosodási ívet, ami a www.somaraton.org.rs weboldalon található. A klub létrehozásával tulajdonképpen az volt a célunk, hogy legyen egy közösség, amelyhez tartozunk. Egy-egy nagyobb verseny alkalmával körbekérdezzük egymást, ki szeretne részt venni, és ha többen jelentkezünk, akkor szervezünk egy minibuszt, ugyanis az egyik fő problémánk az utazás megoldása.

– Milyen sűrűn edzenek?

– Mindenki magának készíti az edzéstervet, sokan edzenek a lóversenytéren vagy a csatornaparton. Vannak úgymond fanatikusok, akik esőben, szélben, hóban is elindulnak futni, jómagam csak akkor edzek, ha szép az idő.

– Miért tartja fontosnak a futást?

– Ötvennégy évesen kezdtem el futni, és mondhatom, teljesen megváltozott a testtartásom, szinte kiegyenesedtem. Számomra a maratoni futásban az a legfontosabb, hogy célba érjek és mosolyogni lássanak. Az edzéseken annyit futok, amennyi jólesik a szervezetemnek. Nagyon fontos a megfelelő sportcipő kiválasztása és ez esetben a legfontosabb, hogy mindig egy számmal nagyobbat kell venni. Futás közben a láb csúszkál a cipőben és ezért helyre van szüksége, ellenkező esetben még a körmünk is leeshet.

– Hogy próbálják népszerűsíteni a futást?

– Tíz évvel ezelőtt még úgy néztek rám, mintha valami bajom lenne, talán azt is gondolták, megzavarodtam, hogy futkározom, de később rájöttek, milyen érdekes tömegben futni, és mennyire fölemelő érzés a taps és az ováció, amiben az ember célba éréskor ré- szesül. A fényképeket a fiatalok az internetes közösségi portálokon megosztják, és ennek köszönhetően is sikerült növelni a népszerűséget. Akik nem töltötték be a 18. életévüket, szü- lői és orvosi beleegyezés nélkül nem futhatnak, de példaként pár éve egy nyolc éves szabadkai kislány teljesí- tette a zombori félmaratont, termé- szetesen szülői beleegyezéssel futott. Világviszonylatban Szlovéniában a legnépszerűbb a futás. A ljubljanai polgármester a maraton kezdetétől az utolsó versenyző célba-éréséig végigkíséri a versenyt, tehát fontos a hozzáállása egy adott országnak és vezetőinek a futókhoz. Mindenkivel igyekszünk jó kapcsolatot tartani, például nemrégiben az egyik közösségi oldalon csatlakozott hozzánk Pásztor Bálint, a szerbiai képviselőház tagja, akit szeretnénk meghívni a május 17-ei zombori maratonra, amelyre már weboldalunkon lehet jelentkezni. Azt hiszem, a futásban mindenki egyforma, vagyis politikától, vallástól és minden mástól független futhatunk, és ezt hangsúlyozni kell. Helyi szinten kiemelném Tijana Odobašićot, aki tavaly az első zombori hölgyként lefutotta a maratont.

– Milyen távot futnak az ultramaratonon?

– Tulajdonképp minden 42 kilométer fölötti táv ultramaratonnak számít, emellett vannak kizárólag 12 és 24 órás ultramaratonok. Ilyenkor kijelölnek egy pá- lyát és bírák mérik, hogy ennyi idő alatt hány kilométert teljesít a versenyző, természetesen bármikor megállhat pihenni, sőt akár aludni is. Nemrégiben a belgrádi Ada Ciganlija körül megrendezett 12 órás versenyen Mirko Erdelji 108, valamint Damir Marković 106 kilométert teljesített. Idén mi leszünk a Zombor-Baja ultramaraton házigazdái, amelyet tulajdonképp Zombor Város szervez, de a klubunk társszervezőként besegít.

– Sikerült komolyabb eredményeket elérniük?

– Attól függ, hogyan értékeljük. Mi rekreációs tevékenységet végzünk, tehát azokkal szemben nem vehetjük föl a tempót, akiknek van edzőjük, és edző- táborokba utazhatnak. Úgy vélem, ettől eltekintve, szép eredményeink vannak. Előfordult már hogy a versenyzőink jobban teljesítettek a profiknál. Fontos megjegyezni, a maratoni futásnál a leglényegesebb, hogy célba érjünk, tehát az utolsó helyezett épp olyan hős, mint aki elsőként ért célba. Az elmúlt években a versenyzőink jártak a párizsi, a római, sőt még a berlini maratonon is. Idén, ha minden a terv szerint alakul, két klubtagunk részt vesz a New York-i maratonon – fejezte be a beszélgetést Sárközi Árpád.

Oberajter Dávid


Iz trenerovog kuta - Elvir Rakipović

VODAFONE 36. ISTANBUL MARATHON 16.11.2014.

Maraton = 42,195 km.

Prvi maraton istrčan je na prvim modernim Olimpijskim igrama 1896. godine, od sela Marathon (trčao sam ga 2003. godine) do Atene, dužina mu je iznosila oko 40 km. Na zadovoljstvo Grka prvi je pobjednik bio grčki pastir Spiridon Louis. Mislim da je dobro i ovo znati: standard za današnju maratonsku utrku od 26 milja i 385 jardi (42 km i 195 m) određen je na osnovu dužine maratonske staze na Olimpijskim igrama u Londonu 1908. godine, princeza od Walesa trebala je pucnjem označiti početak utrke. Bilo je odlučeno da startno mjesto bude na travnjaku ispred Windsorskog dvorca, kako bi ga i kraljevski unučići mogli vidjeti. Ta je udaljenost do Shepard´s Bush stadiona iznosila 42,195 km, i do danas je ostala ista. Međutim, maratonska staza iz Londona standardizirana je tek na Olimpijskim igrama u Parizu 1924. godine, dok su Olimpijske igre koje su se održale u međuvremenu imale različite dužine: 1912 (Stockholm) 40,200 km i 1920 (Antwerp) 42,750 km.

Na ovo sam im posebno skrenuo pozorost.

U startu trebamo shvatiti da tijelo može podnijeti samo onoliki napor na koliki je bilo naučeno u samom treningu. Cilj ovog programa je da se u treningu prije maratona istrči dužina maratona, bilo bi dobro i koji kilometar više. Ako smo rekreativac koji se odlučio istrčati svoj prvi maraton, a najduži trening dužine prije maratona iznosi nam 30 km, to nije dobro i mogli bi se suočiti sa „zidom“. Sa „zidom“ bi se sigurno suočili nakon 30 km jer nikad prije toga nismo istrčali veću udaljenost. Ako naše tijelo nikad prije toga nije prošlo toliku udaljenost, neće znati kako prevladati stres. Često se u zadnjim kilometrima maratona može vidjeti dosta trkača koji hodaju, njihov je najčešći problem da su krenuli brže negoli su spremni ili su naletjeli na „zid“ koji sam ovdje opisao. Sama utrka je najnepovoljnija prigoda da se istrči najveća udaljenost. 

Istanbul maraton i utrka od 15 km iz trenerovog kuta

Mišljenja sam da se ovo još nije dogodilo u Hrvatskoj da iz jednog grada ili bolje rečeno jedne Udruge kakva je naša u jednom danu na maratonu debitira 19 trkača-rekreativaca. Pokušao sam na papir napisati imena rekreativaca iz Osijeka koji su proteklih godina istrčali maraton i da su sad spremni da ga istrče. Trebalo mi je puno vremena da si napišem 12 imena, vjerojatno ima još neko koga se nisam sjetio.

19 + 1 veličanstvenih

U Istanbulu je 16.11.2014. godine 19 članova Udruge Zdravo trčanje ili polaznika Ferivi škole trčanja istrčalo svoj prvi maraton, a njima pripada i Davor Ivančok koji je zajedno trenirao sa ovom grupom i 12.10.2014. u Zagrebu istrčao svoj prvi maraton. U Istanbulu su svoj prvi maraton istrčali: Snježana Srb, Tatjana Kuna, Andreja Rakipović, Ana Šoš, Ivana Oputrić, Sanja Petlić, Veljka Kljaić, Ornela Prekodravac, Iva Anić, Branimir Keler, Stjepko Medved, Matija Karša, Ivan Karalić, Josip Varžić, Filip Anić, Marijo Vukić, Luka Rašković, Predrag Prekodravac i Mihael Tapšanji. Najstarija ženska osoba ima 49 godina, dok najstariji muški 48 godina. Najmlađi je Luka Rašković (18 godina). Žao mi je kao i cijeloj našoj ekipi što ovaj maraton nije istrčala i Ivana Babić. Ivana je sa nama odradila 90% treninga, ali zbog narušenog zdravstvenog stanja nije trčala maraton, već je u Istanbulu istrčala utrku od 15 km. Ivana je sada dobro i vjerujem da će u proljeće i ona istrčati svoj prvi maraton.

Veliku pažnju i iskrene čestitke zaslužile su: Slavica Kvolik, Biljana Mikulić, Stojanka Josipović, Tea Maković, Ana Kvolik i tri srednjoškolke: Dora Rakipović, Ena Ević i Iva Keler. U Istanbulu su istrčale utrku od 15 km i to im je najduža službena utrka koju su do sada istrčale i za koju su marljivo trenirale. Ako budu željele i imale volju, slijedeće stepenica im je da istrče polumaraton.

 Ništa se ne događa slučajno. Na Osječkom polumaratonu imali smo 50 trkača koji su si uredno uplatili startninu i istrčali polumaraton ili utrku od 5 km. Lijepo smo dočekani na polumaratonu u Somboru gdje je 30 naših članova istrčalo polumaraton i od organizatora smo dobili nagradu za klub sa najviše takmičara koji su završili polumaraton. Dosta je naših članova bilo i na polumaratonu u Apatinu. Imali smo nekoliko štafeta na ultramaratonu Sombor – Baja. Trčali su naši članovi u: Beču, Budimpešti, Ljubljani itd.

Trenutno nas prati jedan prekrasan statistički podatak. Do sada smo imali 100% završetak utrka, odnosno svi koji su stali na start bilo koje utrke istu su i završili. Tu sam informaciju imao u svojoj glavi kad sam sam ujutro u Istanbulu iz hotela nakon ostalih trkača krenuo do mjesta odakle nas autobusi voze u Aziju na mjesto starta. Počele su me pucati emocije i koljena lagano podrhtavati, i tada sam imao samo jednu želju, a to je da svi istrče utrku za koju su naporno trenirali. Rekao sam si da danas ne može biti samo jedno odustajanje, ako i dođe do toga onda maraton neće završiti dvije osobe (ta druga osoba bio bi ja). Cijelo vrijeme maratona trčao sam zadnji kako bi mogao pomoći ako za to bude potrebe, a bilo je. Kraj znate, svi su završili svoju utrku. Biti ću iskren i ovdje napisati da me više veselilo što su svi uspješno završili svoje utrke nego bilo koji moj rezultat do tog trenutka. U biti ovo je moj najveći rezultat. Prije prvih treninga za maraton objasnio sam im u kojem će smjeru ići treninzi. Rekao sam im da ću ih pripremiti da istrče maraton, ali da ne očekuju neki „dobar“ rezultat. Znali smo da je u Istanbulu limit 5 sati i 30 min, za neke to od početka nije bio problem, ali su se pojedinci zbog tog limita morali dobro truditi i ne propuštati ni jedan trening dužine. Prvi trening dužine iznosio nam je 20 km, da bi svaki drugi tjedan dizali tu dužinu za 2-3 km. Tri tjedna prije maratona svi su u treningu istrčali maraton ili 42,2 km. Tjedan između dužina trčali smo pola do tada najduže dužine. Tijekom tjedna imali smo tri treninga u sklopu Ferivi škole trčanja koju vodim. Ponedjeljkom i petkom lagano trčanje 6 – 7 km, a srijedom trening brzine. Subotom bi ponekad znali trčati Ligu Zdravo trčanje. Ovo je tip treninga koji ih postepeno vodi prema cilju sa minimalnom mogućnosti od ozljeda. Primarni cilj je bio da se istrči maraton ili utrka od 15 km, ali i ne unaprijed zadano vrijeme.

Da je lako maraton bi istrčao svako. Nije lako istrčati maraton i za njega se treba uporno i redovito trenirati. Maratonci su ljudi iznimnih psihofizičkih sposobnosti i u maratonu nema opuštanja sve dok se ne prođe linja cilja. Uz titule i zvanja koja ovi pojedinci imaju sad si u životopis sa ponosom mogu unijeti i podatak da su istrčali maraton. Svi su oni bili odlučni, strpljivi i uporni tako da su došli do željenog cilja.

Mene kao njihovog trenera posebno veseli što je kod većine došlo sasvim slučajno i spontano da istrče maraton. Radi se o ljudima koji su počeli trčati prije godinu do dvije, a neki od njih i kraće od toga. Neki su imali problema sa viškom kilograma, drugi su bili pod stresom, treći su imali određenih zdravstvenih problema, a na kraju ovo ih je trčanje sve zbližilo i povezalo da zajedno idu prema jednom cilju, a taj je bio da se istrči maraton.

Svo sam se vrijeme trudio da im podignem samopouzdanje te trčanje učinim zanimljivim i ugodnijim, neprestano sam im davao savjete kako da se pripreme za jače treninge i same utrke.

Često sam im znao reći da se ponekad odmorim sa dva sata laganog trčanja, a pred kraj ovog programa za maraton nekoliko mi se njih javilo i reklo kako su se odmorili i opustili na treningu koji im je trajao oko 2 sata laganog trčanja.

Prije starta dobili su još jednu uputu od mene, a to je da se opuste, trče i nešto sporije negoli su spremni, te da se tijekom cijelog maratona slikaju mobitelima. To su i radili, sad imaju pregršt fotograija sa cijelog maratona, ulaskom u cilj niko se od njih nije srušio i relativno brzo su se oporavili.

19 članova Udruge Zdravo trčanje i polaznika Ferivi škole trčanja koji su 16.11.2014. godine u Istanbulu istrčali svoj prvi maraton:

Pobjedila je Amane Gobena   ETH    2:28:46

328      Ana Šoš                       4:24:02

511      Snježana Srb               4:51:00

599      Iva Anić                      5:09:27

601      Ivana Oputrić              5:10:46

608      Sanja Petlić                 5:12:54

624      Andreja Rakipović      5:17:51

628      Tatjana Kuna               5:19:00

637      Ornela Prekodravac    5:20:38

639      Veljka Kljaić               5:21:01

732 maratonke istrčale su maraton

Pobijedio je Hafid Chani        MAR   2:11:53

1221    Ivan Karalić                3:56:08

1473    Predrag Prekodravac   4:03:49

1664    Matija Karša                4:10:41

1711    Luka Rašković            4:11:58

2361    Josip Varžić                 4:35:46

2362    Mihael Tapšanji           4:35:49

2469    Stjepko Medved         4:42:19

2609    Branimir Keler            4:50:42

2739    Marijo Vukić               4:57:57

2892    Filip Anić                    5:09:26

2991    Elvir Rakipović           5:21:05 (Ja sam trčao zadnji kako bi po potrebi pomogao)                 

3144 maratonca istrčala su maraton.

Od oko 6000 prijavljenih maratonaca (muških + ženskih) 3876 istrčalo je maraton. Ostali su diskvalificirani. Vjerujem da se razlog u tako velikom broju odustajanja krije u tome što se puno njih prijavilo za maraton da bi samo startali i pretrčali preko svjetski poznatog mosta koji spaja Europu i Aziju. Startni paket je vrijedio više od uplaćene startnine. Inače je zabranjeno pješacima da idu preko tog mosta i tijekom maratona ovo je tim ljudima bila jedinstvena prilika da ga na taj način pređu.

Najstarija kod žena je Snježana Srb (49 godina), dok je to kod muških Branimir Keler (48 godina). Najmlađi je Luka Rašković (18 godina).

16.11.2014. godine pod organizacijom naše Udruge Zdravo trčanje maraton u Istanbulu je istrčalo 26 trkača-rekreativaca. Uz nas 20 gore navedenih maraton su još istrčali: Duško Štrbac iz Zagreba, Želimira Kopecki iz S. Broda, Boris Nago iz Belišća, Krešimir Šimić i njegova supruga Ivana Grško Šimić (kojoj je ovo prvi maraton) iz S. Broda te Maja Urban iz Osijeka.

Ultramaratonac Elvir Rakipović 


SOMBORSKI 35. POLUMARATON - JOŠ JEDNA MARATONSKA PRIČA O LETAČIMA U PATIKAMA....

Snežana Jovicki

Kada sam istrčala prošle godine trku, dok me je oblivao znoj, negde na desetom kilometru, tiho sam se zaklinjala u sebi, kao po ko zna koji put, da neću više praviti ovakve gluposti, da po vrućini, vikendom, treba da sedim kući i odmaram se ili promenim hobi.

To je samo lažno zaklinjanje mnogih trkača- amatera u trenucima slabosti i iskušenja. Instinktivno sam pritisla prijavu i prijavila se za novu Somborsku avanturu.

Dolazak je bio još slađi jer sam osvojila startninu stihovima osmišljene pesme.

Ne, nikako se ne udvaram jednom gradu, potpuno me je osvojio. Ne mislim na grad, to su zgrade, kuće, trgovi, hladni stubovi... mislim na gradsko srce Somborčana koje toplo i iskreno kuca za sve pridošlice, goste, preletače.

Uvek su me ljubazno obaveštavali o prevozu, trudili se da mi obezbede dolazak. Ovog puta priključila sam se grupi trčanje.rs i zaista mi je bilo jako prijatno.

Ukućani su me bodrili ali i prevrtali očima pri saznanju da ću na plus trideset da se mlatim po ulicama. Ipak, različitosti se prihvataju, ja razumem njegovo pecanje, on moje trčanje i tu se negde, pri spajanju neba i zemlje i mi nalazimo.

Krenuh u ciik zore, mada kod nas nema petlova i krava, nažalost, već brundavih automobila.

Sportski duh društva iz autobusa me je opet potpuno razoružao. Jednostavni, prijatni, normalni, komunikativni i nadasve zanimljivi zaluđenici za trčanje iz različitih profila- profesori, inženjeri....

Osećala sam se kao maturantkinja na školskoj ekskurziji, ali u veteranskoj fazi života. Teme razgovora naravno, trening, patike, ishrana. Posmatram svoju nešto mlađu koleginicu, profesorku engleskog jezika kako vedra i nasmejana priča o svojim trkačkim uspesima i zaista joj se od srca divim. Nekako stalno po rezultatima kaskam za svojom generacijom, ali s obzirom da se potpuno samostalno pripremam, bez profesionalne pomoći, mogu sve do sada smatrati svojim uspehom.

Trudim se da kroz razgovor, na brzinu, ukradem neki dobar savet koji će mi pomoći da se bar malo približim ovim trkačkim zvezdama u senci pravih trkača profesionalaca.

Priznajem da su me osvojili svojim šarmom i neposrednošću. Mislim da takav vedar duh i životni optimizam imaju samo ljudi koji se iskreno i od srca bave sportom. Oni jednostavno normalnije razmišljaju od ostalih. Nema tu sujete, snobovskog ponašanja ili bala pod maskama. Sportisti su jednostavni, opušteni i krajnje nonšalantni.

Kada kažem sportisti, ne mislim na profesionalce, ali šta su i ko su danas profesionalci, ako jedna profesorka engleskog jezika, trči maraton dva sata i sitnih jedanaest minuta, ako se amateri tako strahovito približavaju profesionalnim rezultatima.

Nekad me malo rastuži što sam pužić i posle šest godina trčanja, ali shvatim da mi je potrebno još samo malo upornosti, znoja, dodatnog bola, volje i strahovite organizacije da im se približim, makar malo.

Onda iz razgovora kradem savete o ishrani, treningu i shvatam da je profi trening ipak nešto drugo.

Nemam mogućnosti da se profesionalno treniram jer to malo više košta, ali bar mogu ovako na papir da bacim utiske i ovekovečim kapljice znoja, žuljeve, pređene kilometre.

Verujem da će se moje kolege trkači slatko nasmejati dok budu čitali ove dnevnike maratona koji se ređaju bez reda, nonšalantno, prirodno... otprilike onako kako ja osećam, mirišem, dotičem i vidim svet oko sebe.

Vozač autobusa-mini busa je opušten, prijatan, muzika moga vremena, vraća me u disko-hitove osamdesetih. MOžda su telepatski snimili moje želje i ostvarili ih. Imam mesta da opružim noge koje će preći ko zna koji kilometar za ovih šest godina maratonskog staža.

Posmatram svoje noge i ne deluju mi kao noge snažnih trkača. Žene su retko zadovoljne učinkom vežbi, ali moje ambicije idu u drugom pravcu, da poletim, pokrenem sebe iznutra, postanem jača u svakom pogledu, spoljašnji izgled sa ovim letačkim idejama nema nikakve veze.

Grickamo sendviče, opuštamo se, ćaskamo. Ja sam čak bila možda previše brbljiva, ali poneo me duh pojedinih trkačica i lepo smo trošili sate približavajući se odredištu.

Ravno mi je sve.. šalili se na račun ravnice, gde nema nigde prostora za trejl trčanje brda, kakav hendikep.

Šalimo se mi na račun lala i sosa, ali rado dođemo da nas ugoste.

Kolege sportisti vade projice, sendviče, razne trkačke specijalitete i napitke koji će učiniti čudo i pokrenuti energiju iz svake žilice, molekula, kapi krvi i mišića. Sve je usmereno na dobar rezultat i imam utisak da sam u elitnoj jedinici neke etiopljanske grupe trkača, usmerene da osvoji olimpijadu.

Posmatram žene i pronalazim zaključak da napredujemo, sve se više približavamo muškarcima u trkačkom sportu i u brojnosti, ali boga mi i u rezultatima. Pronalazim jednu pravilnost, unificiranost u tipu trkačica... zapazila sam da su najbolje trkačice sportistkinje sitne i male žene, možda prema stihovima one pesme, mala žena od velike slađa , mala žena u srce pogađa.

Matea je krajnje šarmantna i simpatična devojka. Nasmejana, vedrog lica, širokog blistavog osmeha i pre svega, devojka zdravih navika i razmišljanja. Da, zapazila sam da su dobre trkačice uglavnom niže žene, bar ovde kod nas... takvih je najviše.

Možda takve žene imaju potrebu da svoju visinu dodatno opravdaju viškom energije, po teoriji da se u malim bočicama servira otrov i koncentriše ogromna količina energije.

Naravno, vitkim i lakim ženama sitne konstitucije i lakih kostiju, mnogo je lakše da lete po asfaltu.

Nisam ni jednog trenutka osetila da sam stranac, uljez, padobranac u ovoj grupi, osetila sam se potpuno prihvaćeno i normalno, jako mi je prijalo društvo.

Muški deo ekipe je prirodno i kulturno komunicirao sa devojkama, bez balkanskog prostakluka i primitivizma kojim smo svuda okruženi. Sportisti su jednostavno, bolji ljudi i neka me neko u toj teoriji pobije, ali sa argumentima.

Već smo nadomak Sombora i protežem se... nimalo ukočena... vreme se istopilo u zanimljivim razgovorima.

Mada su moji ukućani komentarisali kako je besmisleno putovati pet sati, da bih trčala po vrelom asfaltu dva, ja na to nisam mnogo obraćala pažnju. Ne mogu trkače da razumeju netrkači, ne preterujem kada kažem da su trkači iz druge dimenzije.

Kada se zarazite virusom letenja po asfaltu, vi iz druge perspektive posmatrate život i ljude, dobijete neka nevidljiva krila ili motor u stražnjici i dodatna energija  vas u običnom životu čini neuništivim. Onaj ko trči, istrčava maratone, postaje uspešniji u poslu, uporniji, sa lakoćom pristupa svim preprekama i iskušenjima... ja bar tako doživljavam sve to.

Malo smo napravili ekskurziju oko grada jer nisam htela svojim uputstvima da zbunjujem vozača. Snalaženje u prostoru mi nije baš vrlina, prepoznala sam divnu zgradu, sinagogu i Sokolski dom.

Ovaj put sam tačno znala gde ulazim, prijavila se, presvukla i sa zadovoljstvom konstatovala da u tuš kabinu ne moram da ulećem kroz prozor, popravili su je.

Dok posmatram grad, sa žaljenjem zapažam koliko detalja nedostaje mom Beogradu da bi bio pravi evropski. U Somboru ne možeš naći papiriće po ulici, o smrdljivim kontejnerima da i ne govorimo. Sve blista i odiše nekom austrougarskom starinom i otmenošću kojom su zaraženi i meštani.

Eto nešto lepo da ostane od tirana i osvajača, da su nam Turci manje osvajali Beograd i on bi bio lepši... ali iskreno, kada ćemo prestati da se vadimo na osvajače i preuzmemo stvar u svoje ruke.

Lepo je što se ovde spajaju nacije, mentaliteti, generacije, čine da ova trka postane kosmopolitska sa jasnom porukom da granica među ljudima nema, sami ih postavljamo i treba ih bar sportom rušiti.

Obučeni u sportske detalje, sa startnim brojevima, raznobojnim majicama, svi postajemo jedan svetski elitni tim trkača spremnih da učine po ko zna koji put podvig.

Za nekoga besmisleno, nama očaravajuće, trčanje po vrelom asfaltu, dok nebo gori, asfalt nas kao rerna odozdo krčka, polivamo se vodom, osvežavamo telo i teramo sebe na nemoguće podvige.

Nikada jednom prosečnom nesportisti, naviklom na fotelju i pivo pred ekranom, ne možete objasniti trčanje na plus trideset 40.km od mesta prebivališta.

Život nije logičan, niti je satkan od realnosti, 70 posto ljudskog života je naša imaginacija i mašta, pa i naša osećanja i misli otapaju se na vrelom asfaltu i isparavaju iz našeg tela u vidu kapljica znoja.

Pokušavam da otkrijem misli trkača koji mi dolaze u susret ili koji me prestižu. Tako mi vreme brže prolazi, ne razmišljam kako sam opet pužić među gazelama i leopardima, pticama trkačicama.

Sustiže me jedna gospođa od nekih sedamdesetak godina, možda nešto manje. Oo, padam u depresiju, a onda prihvatam tu činjenicu.

Šta se ljutiš sama na sebe... niko ti nije kriv što ne daješ sve od sebe, pa nema napretka... možda si ti samo spori puž i to je to... možda genetski ne možeš više i pomiri se sa tim.

ne ne, mirim se... nikako i verujem da ću biti brža... na jednoj trci... sama sebe treniram i verujem da ću ih stići.

Povijeni stariji čovek, poznatog lika, da Frano Mihalić, ako se ne varam, zaslužuje divljenje ljudska upornost da se predju granice, pomere ljudske mogućnosti i sposobnosti u najstarijem dobu.

Pitam se koliko su duhom stari oni koji do dvanaest sati nedeljom spavaju, u poređenju sa ovim trkačima u vremešnim godinama, koji imaju duh mladića... u telu starca, duh mladića... eto šta sport čarobnim štapićem može da učini od običnog čoveka.

Približavam se onoj divnoj vili... to je negde pola puta od pola polumaratona.... ne stajem, to je bitno, više se ne šetam i ne pripadam grupi koja zabušava, pa se malo šeta, malo trči i na to sam bar ponosna.

Deca poređana u nizu kao na školskoj priredbi, sa iskrenim osmehom i dobrodošlicom nude vodu, banane, suvo grožđe, limun.

Organizacija tradicionalnog Somborskog polumaratona nadmašila je Beogradski maraton. Neka se na mene ne ljute Beograđani, i ja im pripadam, ali ovde sam prvi put čula tamburaše, violiniste, di žejeve na ulici koji bodre trkače, a posle su ih Beograđani kopirali.

Nema ljutiš, tako je.... zašto biti sujetan i ne prihvatiti realnost.

Jedan dečko mi je u povratku, u drugoj polovini trke, sačuvao red bul. Ovaj put sam sve isplanirala i znala sam da me čeka vrelina na ovom delu staze. Posmatram ostale trkače... male žene od velikih jače... definitivno... lete po stazi i  na moje zadovoljstvo, sve ih je više i sve su jače.

Ona starija gospođa brža je od mene sigurno desetak minuta... ostaje mi nada da ću dogodine da je stignem... ali mi je definitivno najslađe bilo trkanje sa dva mladića pred sam finiš trke, na cilju, nekih dvesta metara kada sam ih prvo prestigla, onda jedan mene, da bih ja uspela da istrčim sve do kraja i prestignem ovog drugog.

Rat generacija, duplo mlađi od mene, a sporiji.... govori iz mene sujeta... a onda mi vraća istom merom... a ona gospođa?

Konačno medalja, ima ih dosta...preko petnaest.... ne trčim za deset hiljada evra i mnogima to nije jasno šta nas amatere motiviše na tako sumanute podvige... ali to nije ni bitno... ne treba se osvrtati i reagovati na to šta drugi misle i pričaju o vašem hobiju, ako to vas potpuno ispunjava.

Sedim i pišem ovu priču, malo me bole noge, ali sutra ću na stazu. U mislima će mi ostati slike iz Sombora, sa nadom da ću i sledeće godine neke lepe priče posvetiti baš ovom gradu.

Priča je svaki put drugačija, jer smo i mi promenjeni za po jednu godinu, stariji, mudriji, istrošeniji ili prkosni na svoje godine, mogućnosti u želji da učinimo nemoguće. To je život, trka na stazi vremenskih letača, koji u patikama preleću nemoguće destinacije, nebo se spaja sa zemljom, putuješ kroz prostor i vreme, čini ti se da si supermen, betmen, neuništiv, osećaš da tvoju energiju koja raste iz trke u trku ništa ne može zaustaviti. Veruješ da nema problema i situacije iz koje se ne možeš iskopati kao pobednik, sanjaš lepše snove dok gledaš u nebo koje promiče, upoznao si dodir kiše na svojim ramenima, zrake sunca sa kojima si se zbližio, pa oni i ne prže tako strašno... naučio si da voliš prirodu oko sebe.

Grad čine ljudi u njemu, duh se oseća u vazduhu... dobrodošlica, toplina, srdačnost... Sombore hvala za sve! Pozdravlja te jedna Beograđanka koju si svojim šarmom potpuno osvojio.

Mešam špagete koje je moj muž napravio i konstatujem sa zadovoljstvom da su oni u Somboru baš takve ako ne i bolje. Ravno, nigde brda sve je ravno.. .ravno mi je sve ... pevušim dok istrčavam na brdo iznad moga stana u Beogradu. 


Utisci sa 27. BGD maratona

Vera Velimirović

Ja sam nakon istrčanih dva Bg. polumaratona, i nakon tri istrčana maratona, ove godine se odlučila za polumaraton. Htela sam na cilju da budem prisutna kad pristižu mnogi, i polumaratonci i maratonci. Da ih bodrim i da se zajedno sa njima veselim. I da usput budem pejs mom mužu, da ga bodrim i trčim zajedno sa njim Bg maraton. Utisak su mi ostavili bubnjari. Konačno i mi imamo bubnjare. Nikada neću zaboraviti u Bratislavi, kako sam na 39 km upala u krizu. Gledam njihove bubnjare i mislim u sebi ,,Dok ja do njih doguram,oni će se razići kućama,,. Kad ono bubnjari uhvatili ritam mojih koraka i udaraju sve jače i jače. Ja ih gledam , i čujem,i noge same idu sve brže i brže. Ljudi moji, ja ne mogu da vam opišem tu sreću ,srce kad nije iskočilo, oči pune suza. Zbog to osecanja je vredelo putovati u Bratislavu. I evo, i kod nas Dragoljub. Svaka mu čast! Još kad sam ga videla u povratku, morala sam to ovekovečiti. Tu smo moj drug Miljurko i ja izveli jedan ples, tj. skakanje isped bubnjara, jer nije moglo da se odoli.

Ili na ulasku u samu ciljnu ravninu, gde su bili trubači.Toliko te ta muzika ponese,da smo Saša Dimić i ja, morali malo ispoštujemo trubače i pokažemo da nam je drago što su i oni tu. Inače,Saša, Pera i ja smo se stalno prestizali i pozivali na kafu, jedna kafa, druga kafa, treća kafa, pa smo onda prešli na rakiju.Tako da Saša, ako budete čitali ovaj tekst, pozivi od Pere i mene, i dalje važe.

Plus cisterne sa rasprsivačima. Možes kros rosu ,a i ne moraš. Meni se to dopalo.
Okrepne stanice nadam se da su bile dobre dok i poslednji maratonac nije prošao.

Belhospis, organizacija, ručno radjenje medalje, sve ono što je vezano za šator i okolo, mislim na Hemofarm akciju i ostale sponzore,samo zaslužuju reči hvale.

Stvarno je lepo bilo biti učesnik 27.Beogradskog maratona.